U Opštinskom sudu u Tuzli okončan je ovih dana prvostepeni krivični postupak protiv profesora Pravnog fakulteta u Sarajevu Enesa Durmiševića i Zdravka Lučića. Ako se dobro sjećam, pravosudna lakrdija sa slučajem profesora u Tuzli traje od 2006. godine. Skoro osam godina je trebalo da sud utvrdi da su profesori krivi (jedan za seksualne veze sa studenticama, a drugi za dijeljenje ocjena bez ispitne procedure). Kazna: sedam i četiri mjeseca, uslovno na po dvije godine. Dvojicu drugih profesora prirodna smrt je spasila od ovakve sudske pravde. Profesori najavljuju žalbe. I ko zna koliko će se ovaj slučaj još povlačiti po sudskim policama!?
Nije ovo priča o krivici profesora Durmiševića i Lučića. Oni su još nevini ljudi. Nije ni priča o kazni. Kakvog smisla ima kazna nakon deset godina suđenja? Uslovna osuda, pogotovo. Nije slučaj zanimljiv ni zbog fakulteta i studenata. Odavno nije tajna da se ocjene upisuju u indekse po kafanama. I sa studenticama se spavalo i provodilo otkad je studenata i fakulteta. Slučaj je zanimljiv i poučan zbog toga što se odvratna ironija poigrala sa sudom, pravnom naukom i pravdom. I to ko zna sve kako i na koliko načina.
Prvo, ko i kako može objasniti činjenicu da krivični postupak u ovom slučaju traje osam godina? Šta je u tom slučaju bilo toliko složeno da je zahtijevalo rad čitavih osam godina? Nije li u pitanju najobičnija aljkavost u organizaciji istrage (ili suđenja!) i planiranju i upravljanju predmetom? Da li neko u pravosudnoj upravi o tome treba da vodi računa i da li u pravodsuđu za takve propuste neko odgovara? Izgleda da je bio u pravu Enri Bordo kada je rekao: "U pravosuđu uvijek postoji neka opasnost. Ako nije sam zakon, onda su to sudije!" Dugotrajna suđenja su uvijek predmet spekulacija koje štete ugledu pravosuđa. Jedni vjeruju da se na taj način pogoduje krivcu i opstruiše pravda. Drugi smatraju da sudije izbjegavaju da sude u osjetljivim slučajevima i prebacuju ih novim kolegama, koji takve slučajeve onda guraju u stranu zbog straha i svog neiskustva. Treći će reći da advokati svjesno krše procesna pravila i odugovlače postupak kako bi protek vremena koristili kao olakšavajuću okolnost za optuženog. Šta god da je, ne ide na čast pravosuđu.
Evropska konvencija o ljudskim pravima garantuje građanima pravo na pravično suđenje. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravično suđenje, između ostalog, podrazumijeva da će o krivičnoj optužbi odlučiti nezavistan i nepristrasan sud u razumnom roku. Ne treba posebno dokazivati da suđenje profesorima Durmiševiću i Lučiću traje nerazumno dugo. U tom dijelu oni će sa svojim eventualnim apelacijama Ustavnom sudu vjerovatno uspjeti. Država BiH će još jednom biti obilježena kao mjesto spore i sumnjive pravde. Posmatrano iz te perspektive, profesori su, dakle, žrtve dugotrajnog suđenja i sudske aljkavosti. Kažnjeni su samim tim što toliko dugo nose stigmu srama kao osumnjičeni i optuženi. Za njihove profesionalne karijere i akademski ugled nema veće i teže kazne od procesnog položaja u koji su dovedeni. Nikakva pretpostavka nevinosti ne može biti utjeha za patnje koje osumnjičen čovjek preživljava u sudskim procedurama, čak i kada je kriv.
Ako su profesori nevini, kao što kategorično tvrde, onda je kljakava ruka pravde za njih nevidljiva giljotina. Onda je njihova ljudska patnja nemjerljiva i šteta nenadoknadiva. Šta će njima sutra značiti oslobađajuća presuda? Ima li cijenu oslobađajuća presuda nakon deset godina povlačenja po sudskim hodnicima? Zbog toga je sporost suda zločin koji bi morao biti kažnjiv ako postoji pravda.
Pravosuđe se u slučaju profesora grdno obrukalo. Voditi krivični postupak protiv svojih profesora je veliki izazov. Tužioci i sudije, kao bivši studenti pravnih fakulteta, imali su jedinstvenu priliku da pokažu da su dostojni svog akademskog zvanja i da znaju da brane čast i dostojanstvo svoje profesije. I da svojim profesorima i građanima dokažu da to rade pošteno i odgovorno, prema najvišim profesionalnim standardima. Nažalost, pokazali su svoje ružno lice. Pokazali su, možda, upravo ono što će sutra pokazivati oni što im je ocjena upisana u kafani. Ako su ih kojim slučajem osuđeni profesori neoprezno puštali da protrče kroz fakultet, onda im se (profesorima!) to teško osvetilo. Nevidljiva ruka pravde, reklo bi se.
Iz profesorske pravosudne farse trebalo bi naučiti da su loši đaci pritajeni osvetnici. Kad-tad će nas sačekati njihovo neznanje i žestoko kazniti. Pomislite na to kad idete ljekaru. Ili kad dijete upisujete u školu. Parama koje gurate u džepove nekompetentnih možda možete kupiti djelić njihove pažnje, ali ne i znanje. Pa dobro razmislite ko je krivac i kako dolazi kazna. Kako god se ovaj sudski slučaj okonča, biće to presuda svima koji su neznanje i nesposobnost promovisali u struku i nauku.***
*Autor je sudija Suda BiH
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.