Kolumne

Pakleni pozitivni domino efekt na Balkanu

Denis Kuljiš
Denis Kuljiš

Vučićev pohod na Kosovo nastavlja se. Srpski predsjednik uspio je, kao i uvijek, oblikovati percepciju na unutrašnjoj sceni, gdje njegova inicijativa za "korekciju granica", razmjenu nešto teritorija i manjeg broja stanovništva figurirao kao smion potez s perspektivom rješenja glavnog balkanskog problema. Srpsko-albanski zamrznuti konflikt posljednja je prepreka u pristupnom procesu Europskoj uniji cjelokupnog područja, svih naroda i država koje su tu nastale poslije jednog desetljeća rata i dva desetljeća mira što su ga morali osiguravati garnizoni međunarodnih trupa, te međunarodne institucije koje su istovarile nebrojene milijarde novca američkih i europskih poreskih obveznika.

Međunarodna recepcija inicijative za postizanje sporazuma bila je loša - osim kod strateških saveznika. Sjedinjene Države odmah su pokazale da stoje iza svakog lokalno postignutog dogovora. Kina, koja je vitalno bitna kao razvojni ekonomski partner balkanskih država, nije reagirala, jer ono što se ne smatra separatizmom i nasilnom promjenom granica, nije predmet kineskog diplomatskog angažmana, dok vitalne prometne pravce na Balkanu, gdje se investira u sklopu globalnog projekta "Jedan put - jedan pojas" (Novi put svile) kontrolira Srbija, koja u ovom procesu može samo ojačati.

Rusija je bila podijeljena između dva interesa - prvi je da na Balkanu trajno vlada nered, kako bi se olakšala njihova penetracija, i drugi, suprotni, da se Srbija konsolidira, što bi u perspektivi omogućilo da se jednim unutrašnjim udarom, za koji u Beogradu uvijek ima mogućnosti, preuzme ta pivotalna balkanska zemlja. Rusi razmišljaju na dugi rok. Kratkoročno, učvršćenje Vučića i sporazum s Albancima jača američki utjecaj u regiji, a to im ne odgovara. Vučiću opravdano ne vjeruju, čak i kad iz sve snage nastoji da pokaže kako je na ekvidistanciji, što je isto toliko neiskreno kao i ruska uvjeravanja da ih to zadovoljava…

Kao i obično, Europa je bila unisona u disonantnim izljevima negodovanja prema mogućem srpsko-albanskom sporazumu. Razapeta između visokih aspiracija i zanemarive moći u projekciji svog diplomatskog i vojnog utjecaja, podijeljena i izgubljena u doktrinarnim ratovima koji se vode u njenoj javnosti, koja je toliko duboko idejno podijeljene da destabilizira EU. Istodobno, europska je javnost lišena svakog utjecaja na političku sferu i krugove istinske moći u vlastitim metropolama, u Bruxellesu i u financijskim institucijama europskog "zaibatsua". To su previše važne stvari da bi se mogle povjeriti ulici ili prepustiti odlučivanju u demokratskom procesu. Europa nije Amerika. Sad, kad više nema Velike Britanije, počinje nalikovati na državu Louisa XIV.

Rasprava o "vitalnim pitanjima" mogućeg sporazuma o sjeverokosovskoj općini Zubin Potok i ostalim najcrnjim zabitima na lijevoj obali rijeke Ibar, za europske je mandarine video-igra koja se igra u virtualitetu think-tankova koji oblikuju javno mnijenje birokratske profesionalne kaste. Tu je albansko-srpski sporazum prošao kao da ga je zahvatio demonski vihor iz hrvatske globalne računalne uspješnice "Scum". Sporazum je nepovoljno ocijenjen jer prijeti famoznim "domino efektom". Što odmah podsjeća na reakcije 1991. godine, kad je izostala bilo kakva europska diplomatska akcija na Balkanu, budući da su svi bili opsjednuti strahom od "negativnog domino efekta" ako priznaju nacionalne države što su nastajale neodoljivom epohalnom logikom. Kao i u cijeloj Istočnoj Europi, na Dalekom istoku, poslije implozije dva imperija, sovjetskog i jugoslavenskog. Pritom je erupcija demokracija donijela nacionalizam, kao svoju neizbježnu europsku sastavnicu. Poslije totalitarizma, trebalo je preživjeti tu masovnu euforiju.

 

Koliko je sad važan europski otpor "korekcijama", reviziji granica? Ne treba ga potcijeniti, ali ni precijenti. Iako će uspjeh ili neuspjeh sporazuma u najvećoj mjeri ovisiti o političkoj dinamici u dvije nacionalne zajednice koje dogovorom pokušavaju riješiti svoj fundamentalni problem, te o interesnoj matrici tri velike sile, "europski prigovor" (Le grondement europeene) može imati nepoželjan efekt, kao kad dva posvađena susjeda na stubištu pokušavaju nešto dogovoriti nastojeći iz sve snage da se ne potuku, a žena dotle zakera iz kuhinje…

Isplati se barem razmotriti europske prigovore kako bi se uvidjelo u kakvom je stanju balkanizirana Europa, iako se iz njih ništa ne može zaključiti o stanju na Balkanu - u tim doktrinarnim polemikama, naime, koriste se jedino stereotipi i predodžbe bez ikakva stvarnog uvida u stanje zajednica na terenu.

No, prvo valja ustanoviti realne interese i protagoniste koji stoje iza ideje srpsko-albanskog sporazuma korekcijom granica, odnosno razmjenom teritorija i manjeg broja stanovništva.

Plan se odnosi na tri općine sjevernog Kosova - Leposavić, Zvečan i Zubin Potok, te na dio Kosovske Mitrovice sjeverno od rijeke Ibra. U tom dijelu Mitrovice je oko 20.000 Srba, a s ostalim općinama obuhvaćeno je oko 65.000 ljudi, što je otprilike polovica preostale srpske populacije u bivšoj pokrajini koja još nije postala država. Zauzvrat, Preševska dolina sa 50.000 Albanaca mogla bi otići pod budući kosovski suverenitet, koji Srbija onda ne bi aktivno kontestirala, ako se zadovolje još neki uvjeti - eksteritorijalnost tri ključna manastira, koje sad moraju čuvati međunarodne trupe da ih Albanci ne zapale, te neki gospodarski sporazum koji se tiče zajedničkih investicija u termocentrale, sagrađene još u doba Jugoslavije (štoviše, uz znatnu investiciju hrvatskih para).

Kad se sve ovo ovako ogoli, izgleda upravo tako jednostavno i racionalno kako i jest, i očito je da donosi goleme benefite. Prvo, srpska manjina na Kosovu pretvara se u - kako je to nježno formulirao pokojni Tuđman, "podnošljivih 3-4 posto", kao i u Hrvatskoj, umjesto sadašnjih sedam posto, što je sasvim druga priča. Tri posto mogu slobodno poći putem ostvarenja srpskih prava kroz albanske institucije, poput stranke Milorada Pupovca u Hrvatskoj, koja je tu izgradila pivotalnu političku poziciju, pa se bez nje ne može održati nijedna vlada.

Ovo je najgrublji rječnik balkanske real-politike, daleko od prenemaganja i zahtjeva za multikulturalnim i multietničkim društvom koje traži Europa, pa je u tom traženju i nastojanju upravo i proizvela najpogubniji antieuropski pokret, koji zbog influksa izbjeglica prijeti samom opstanku EU.

Po načelima real-politike uređen je cijeli postratni Balkan, osim Makedonije, dok je u Bosni ostvaren furtim, potajice, politikama aparthajda, koje se konzekventno provode iza privida, koji održava međunarodna zajednica.

Za Vučića, taj je sporazum dugoročno političko rješenje, i ako se postigne, nitko ga neće moći optuživati da je ostavio i zanemario Srbe i njihove svetinje na Kosovu. Moći će se braniti govoreći istinu - da je izbio maksimum, iako su granice bile nametnute kao fait accompli, svršen čin. To bi ga silno osnažilo i omogućilo mu da se zbiljski integrira u Europu, te okrene na Zapad - prije svega ekonomski. Demokratska insuficijencija njegova režima ne bi mu u tome previše smetala, kao što se vidi na primjeru Mađarske, koja je, usprkos svim kritikama Bruxellesa, najpoželjnija destinacija u Istočnoj Europi za njemačke investicije, koje ondje snažno rastu.

Političko-ideološki, sporazum je odlična propaganda za domaću upotrebu - može se predstaviti kao neto dobitak i ostvarenje onoga "minimalističkog" zaokruženja velikosrpskih pretenzija koje je zagovarao Dobrica Ćosić.

Ako Albanci omoguće Vučiću da trijumfira, on ima u ruci ključ za njihov ulazak u raj. Jedino im on može omogućiti punopravno članstvo u Ujedinjenim narodima. O članstvu glasa Generalna skupština, gdje i sad mogu dobiti većinsku potporu, jer je Kosovo priznalo više od 100 zemalja, ali to bi zaustavilo glasanje u Vijeću sigurnosti, gdje su Kina i Rusija - protiv. Ako Vučić u Generalnoj skupštini glasa suzdržano, više ni Kina i Rusija nemaju mogućnosti da to blokiraju zastupajući interes Srbije, koji ona odriče. Kosovo postaje međunarodno priznata zemlja i učlanjuje se u sve svjetske organizacije. Mirno se integrira s Albanijom na društvenoj razini, uz nominalnu "meku" granicu, poput one između Hrvatske i Hercegovine.

Što taj politički proces donosi protagonistima? Vučiću ugled mirotvorca, koji mu je potreban zbog prošlosti, ali još više radi budućnosti - s ovim opipljivim uspjehom moći će se u nekoj perspektivi povući s vlasti i preživjeti na beogradskim ulicama, što bi u suprotnom, u stanju zaleđene nacionalne frustracije Kosovom i ekonomskom zaostalošću za nj bilo fatalno. Vlastodršci koji nemaju uzmaka - loša su stvar za državu.

Na drugoj strani, sporazum bi ojačao premijera Ramusha Haradinaja. Albanski radikal, no pragmatik otvoren Zapadu, on s predsjednikom Hashimom Thacijem vodi nevidljivu bitku, koja bi se začas pretvorila u političku gjakmarrju, da se obojica ne moraju truditi da održe zajednički front prema Srbiji i međunarodnoj zajednici u presudnim trenucima za državu. Thaci je u dubinskom dosluhu s Erdoganom i organizirao je upad turskih komandosa na Kosovo, gdje su pohapsili i ilegalno odveli iz zemlje nastavnike iz gulenovske škole u Prištini, koju pohađaju Haradinajeva djeca. Vučić ima utoliko teži zadatak da se s Haradinajem dogovori preko Thacija, koji mu je nominalni sugovornik, a zapravo, interes mu je kao i Rusima - da se sve pokvari, umjesto da se stanje sredi pa nastane demokratska klima, u kojoj bi Thacijev DPK sa 23 mjesta u parlamentu (od 120) možda izgubio prednost pred Haradinajevim AAK, koji sad ima sa 12 mandata.

Sporazum je win-win na svim stranama koje teže normalizaciji. A što je s paklenskim učinkom takozvanog negativnog domino efekta?

Tu fikciju možemo razbijati na stotinu načina, poput Rostandova Cyrana, koji neprijatelja izvrgava ruglu u stihovima i probada ga u zadnjoj kitici. Ali, možda je bolje pridržavati se u ovoj prigodi obrasca novinsko-esejističke erudicije, jer nekonvencionalno promišljanje ionako čovjeka gurne na marginu, pa se ne mora još otvoriti i optužbama da je neprimjereno frivolan.

U svim papagajskim člancima i u copy-paste visokoumnoj prozi s analitičkih platformi ta domino razmišljanja idu otprilike ovako…

Sam po sebi, sporazum između Srba i Albanaca je dubiozan, jer se zasniva na ideji političke separacije dva nacionalna korpusa, a te ideje urodile su dugotrajnim ratom na Balkanu i svim ratovima u Europi i Aziji koji su se vodili oko teritorija (primjerice: slučaj Nagornog Karabaha u Azerbajdžanu).

Države u modernoj Europi ne bi se smjele rekomponirati teritorijalno, nego institucionalno i politički, u skladu s europskim standardima radi uspostave demokracije i ozračja multietničke tolerancije.

Ako Srbija i Kosovo razmijene teritorij, sutra bi Albanci to isto mogli pokušati u Makedoniji i Crnoj Gori, zatim muslimani u Sandžaku koji se deklariraju kao Bošnjaci pa odluče da se priključe BiH. Onda bi i Srbi u Republici Srpskoj naposlijetku uznastojali da se pripoje Srbiji.

Ukratko, pakleni balkanski ratni scenarij, s perspektivom destabilizacije cijele regije ili čak i same Europe… No, sagledajmo stvar iz suprotnog rakursa. Nesumnjivo, domino efekt je već daleko uznapredovao, ali pozitivni, ne kao stihijna i voluntaristička anomalija, nego kao posljedica američke političke inicijative prezentirane na posljednjim skupovima Atlantskog vijeća koncem pretprošle godine.

Počelo je sa Crnom Gorom. Uz snažnu neposrednu američku podršku, Crna Gora se lišila svakog ruskog i otvorenog srpskog utjecaja, te proglasila sankcije protiv Rusije (zbog Ukrajine), kao što je još ranije priznala Kosovo, bez obzira na bjesomučne reakcije nekih beogradskih krugova i otpor Srpske pravoslavne crkve. Poslije toga, Crna Gora je ušla u NATO, a u Boki su s milijardama ušli investitori iz prikladnih zemalja - Dubaija, Azerbajdžana i Egipta.

Drugi korak bila je normalizacija između Skopja i Atene, sporazum postignut preko Soluna, zahvaljujući angažmanu američkog letećeg ambasadora, balkanskog "malog Holbrookea", Hoyta Briana Leeja, koji je posredovao između makedonskih socijalista i tetovskog PDSH Xhafera Arbenija, pa su u Sobranju formirali većinu i razjurili korumpirane rusofile fantazmagoričnog bivšeg premijera Gruevskoga, koji se sad na sudu bori u spektakularnim parnicama optužen (s vrlo uvjerljivim dokazima) za bescarinski uvoz luksuznog mercedesa, prisluškivanje više od 1.000 ljudi iz opozicije, naručivanje ubojstva zastupnika koji je zaista i ubijen, namještanje privatizacijskih tendera i još mnogo sličnih djela i nedjela… Sasvim suprotno drugim balkanskim režimima, gdje gledaju samo kako da "bivše" strpaju na robiju makar i na sporednom povodu, u Skopju se ove parnice vode natenane, proceduralno, po svim optužnicama, dok Gruevski mirno sjedi u hotelu "Marriot" na glavnom skopskom trgu, gdje je ranije podigao kiklopski spomenik kraljeviću Aleksandru, mitskom praocu Makedonaca.

Treći korak ove domino normalizacije je sporazum Albanaca i Srba kojemu se Amerika, objavljeno je istog časa kad je ta zamisao dospjela u javnost, ne protivi nego, naprotiv, na nj gleda sasvim blagonaklono. Zaista - krajnje opasan domino efekt i ako se tako nastavi, uskoro neće biti potrebna nikakva europska patronaža da se očuva status quo, a na tome su izgrađeni cijeli diplomatski i ekspertni imperiji nedovoljno odumrlih europskih vlada.

(Nastaviće se)

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije