Šta rade zagrljeni na ulici Srbin, Hrvat i Bošnjak?
Prošlo je više od dvije decenije od završetka rata u Bosni i Hercegovini. O uzrocima rata svaki narod ima svoju teoriju i svoju istinu. Trebaće još dosta vremena da prođe, možda i nove generacije da stasaju, pa da se dođe do zajedničke istine o tragičnim dešavanjima iz posljednje dekade prošlog vijeka. Ili da se stavovi makar približe. Vrijedi biti strpljiv, to je zalog mira budućim generacijama.
Nakon sloma komunizma u cijelom istočnom bloku i Jugoslaviji, većina istočnoevropskih zemalja bezbolnije je savladala tranziciju i izgradila koliko-toliko zdrava, demokratska društva. Nesumnjivo, u tome su im pomogle zemlje Zapada, bio je to i njihov interes. U Jugoslaviji su stvari krenule drugim tokom. Jednu ideologiju, komunističku, zamijenila je druga, nacionalizam! Stvari su izmakle kontroli, planuli su ratni požari da bi se završilo onako kako se završilo. Manje ili više, pogotovo u Bosni i Hercegovini, svi smo gubitnici.
Ono što je poražavajuće, do danas nismo uspjeli izgraditi istinski demokratsko društvo. I dalje su na sceni nacionalizam i revizionizam. Često se i vjera (zlo)upotrebljava zarad nacionalizma. Veličaju se ratni zločinci iz Drugog svjetskog rata (ali i ovog posljednjeg), ulice i škole nose njihova imena, a istinski antifašisti se unižavaju i nazivaju izdajnicima svog naroda. Zaboravljaju se i niječu sva dostignuća i uspjesi onog društva i onog vremena, prije svega mir, udoban i bezbrižan život, kao i ogroman ugled nekadašnje Jugoslavije u svijetu. Kao da to nisu i uspjesi svih nas koji smo na bilo koji način to društvo i gradili.
Sva ta halabuka u medijima, čini mi se posebno u komšijskim, hrvatskim desničarskim i srpskim tabloidima, i agresivnost i nasilnost imaju za cilj da kažu da su nacionalisti jedina relevantna snaga. Da zaplaše kolebljivce, potencijalne neprijatelje, rekao bi Kriger u "Otpisanim".
Ljudi koji drugačije misle izloženi su snažnim pritiscima, šikaniranju, prijetnjama. Oliver Ivanović, ugledni srpski političar, vođa Srba sa Kosova, borac za pomirenje i tolerantan život Srba i Albanaca, kao i za pravedno razrješenje kosovskog čvora, ubijen je nedavno u Kosovskoj Mitrovici. Ubili su ga oni kojima mir nije u interesu, oni koji nemaju čistu prošlost, ali ni savjest. Za njihove prljave kriminalne aktivnosti u prošlosti, ali i sada, potreban je haos ili barem stanje zamrznutog sukoba. Oni nisu, kako je to rekao i sam srpski predsjednik Vučić, ni Srbi ni Albanci, iako mogu imati srpska ili albanska imena. Nešto ranije, krajem prošle godine, Hrvatsku je potresao slučaj vjeroučitelja koji je na svojim časovima širio netoleranciju, mržnju, pozivao na likvidaciju hrvatskih izdajnika, političara, pisaca, novinara. Među njima se našla i jedna dama, Vesna Pusić. Od dotičnog vjeroučitelja pozivati na ubistvo žene, zaista je džentlmenski i kršćanski. I kod nas toga ima, i te kako. Naravno da je ranije bilo znatno više. Drastičan je primjer atentat na jednog od najvećih boraca za pomirenje i suživot, Željka Kopanju. I danas su takvi ljudi izloženi prijetnjama, šikaniranju i pritiscima. I danas se njihove riječi dočekuju na nož. Jedan od onih koji prkosi nacionalistima svih boja, a čini se ponajviše bošnjačkim, jeste pisac mlađe generacije i izuzetan intelektualac, Muharem Bazdulj. Jedna od njegovih jeresi je i izjava da ćirilica nije samo srpsko blago, već bogatstvo svih nas u ovom kutu Balkana. Takođe, veoma su interesantna njegova razmišljanja vezana za Kosovo, i prevazilaženje problema, o čemu bi i srpski političari mogli ozbiljno razmisliti.
A, kad već pomenusmo jeres, ona ne miruje. Najnoviji slučaj dogodio se ovih dana u Zagrebu, kada je selektor rukometne reprezentacije Srbije, Jovica Cvetković, pozvao "braću Hrvate" da podrže srpsku selekciju u meču protiv Francuske. Burno se reagovalo sa svih strana, krenula je artiljerija u medijima, ali Cvetković im je lakonski zatvorio usta:
"Četrdeset godina smo živeli kao braća, pomešane krvi, zajedničkih slava, Božića, Bajrama. Bilo nam je lepo... Hoćemo li našoj deci narednih četrdeset godina ostaviti pogrome, oluje, klanje ili pak pokazati da postojimo, dajući im delić našeg srećnog detinjstva, kada nismo znali za razlike među ljudima? Hoćemo li ih ostaviti u getima malih državica ili otviriti širinu naše prošlosti kada su nam svi putevi u svetu bili otvoreni?" Cvetković je rekao da ne treba zaboravljati ni ružne stranice prošlosti, ali da treba praštati zarad budućnosti naše djece. Jovica Cvetković je inače član one čuvene rukomentne generacije koja se na Svjetskom prvenstvu u Švajcarskoj okitila zlatnom medaljom.
Glas razuma, pomirenja i izgradnje porušenih mostova povjerenja sve je brojniji i jači. Zato, iako se nacionalizmi međusobno podržavaju i hrane, nacionalistička ideologija vremenom će izgubiti snagu, razgolititi se, pokazati svu svoju nakaradnost i propasti. Prije ili kasnije. Zarad ovih naroda u koje se nacionalisti kunu, a koji ih godinama rastjeruju po Evropi i svijetu, bolje što prije.
Inače, sav ovaj silni tekst gotovo sasvim sam smjestio u onaj svoj nedovršeni aforizam sa početka teksta. Da vam ne ostanem dužan:
Šta rade zagrljeni na ulici Srbin, Hrvat i Bošnjak? Ma, pijane budale!
(Autor je satiričar)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.