Kolumne

Podunavski egzistencijalizam (I dio)

Kad bi domaći nacionalisti znali nešto o povijesti, ili o bilo čemu drugome, uopće ne bi bili nacionalisti, ili barem ne ovakvi mitomani. Na Balkanu nacionalizam nije zasnovan na veličanju vlastitih dostignuća, kao u Francuskoj, nego na primitivnom rasizmu, netrpeljivosti prema drugima i "drugome".

Taj Fichteov i Hegelov filozofski koncept, koji je u popularnu publicistiku uveo Sartre, a onda njegova gospođa Simon de Bauvoir preuzela kao metodološku podlogu feminističkim teorijama, da bi ga naposlijetku baštinio Lacan, najpomodniji od suvremenih filozofa, objašnjava, ukratko, da prisutnost različite jedinke istog roda pridaje smisao odnosima s onim podjednakima. Dakle, tek suočenje sa "drugima" koji se po nečemu razlikuju omogućuje nam da uspostavimo komunikaciju sa sličnijima, bližima.

Prebacimo li se s filozofskog na politički teren i s lijeve obale Seine na desnu obalu Dunava, u Vukovar, vidjet ćemo da rasistička opsesija Srbima, koju manifestiraju pripadnici Stožera za obranu Vukovara, nije ništa drugo nego potvrda njihova nerealiziranog identiteta. To je skupina ljudi, među kojima, doduše, ima nekoliko ratnih heroja obrane grada prije 22 godine. Otpor snagama neusporedivo nadmoćnog neprijatelja trajao je gotovo četiri mjeseca, što je zaista fenomenalno, a zatim, preživjeli su otpremljeni u zarobljeničke logore po Srbiji, gdje su pretrpjeli nedaće što su ih zauvijek obilježile. Kad su razmijenjeni, vratili su se u Hrvatsku i bili su osuđeni na izgnanstvo. Živjeli su po hotelima, kod rođaka, u privremenom smještaju... Devedesete su doba velikog raseljavanja, etničkog čišćenja, odnosno, kako je to prvi nazvao Franjo Tuđman pišući uvodnik za britanski list "The European" - "humanog preseljenja". U tom članku predložio je da bogate zapadne zemlje financiraju realizaciju projekta koji je manje-više dogovorio sa Slobodanom Miloševićem u Tikvešu, dok su preciznu podjelu jugoslavenskog teritorija, odnosno Bosne, utanačili u Zagrebu članovi ekspertne komisije, koju su sačinjavali savjetnici hrvatskog predsjednika i predstavnici Srpske akademije nauka na čelu s dr Smiljom Avramov.

Europa se, naravno, oglušila na poziv da pridonese ostvarenju te monstruozne ideje, što će unesrećiti gotovo milijun ljudi istjeranih iz svojih kuća u prvoj fazi velikog "rata za jugoslavensko nasljeđe". U drugoj fazi, na Kosovu, krajem desetljeća, još je milijun ljudi pograbilo plastične vrećice pa se zaputilo u kakvo šatorsko naselje u inozemstvu ili na neku periferiju Beograda, gdje će ih mrko gledati tisuće koje su ovamo nešto ranije prispjele i tu podigle svoje favele. Potpuno nevjerojatno, ali ovo stradanje golemih razmjera nije zabilježeno u romanima i filmovima, o tome nije snimljen neki novi "Vlak bez voznog reda"... Stoga nije ušlo u svijest i memoriju jer televizijske slike zbjegova, ljudi zaleglih na madrace po gimnastičkim dvoranama, što su emitirane kao slikovna podloga dnevnopolitičke propagande, nisu duboko prodrle u svijest i na kraju sve se svelo na osjećaj da su "naši" jako postradali i da je krivac za sve te događaje onaj zlokobni "drugi", što znači da će izbavljenje od sve nesreće nastupiti tek kad taj "drugi" nestane s lica zemlje ili, barem, iz naše zemlje.

Prošlo je zatim dvadest godina koje preskačemo brzim premotavanjem...

Srba, "drugoga", u Hrvatskoj više praktično nema, kako je to i zacrtao Tuđman u govoru polaznicima ratne škole "Ban Josip Jelačić" rekavši da "njihov udio u stanovništvu treba smanjiti na podnošljivih tri posto". Plan je čak prebačen i, po posljednjem popisu, nema ih ni dva posto... Protjerani su, iselili su se, nisu se vratili ili su se asimilirali, kao što se dogodilo na svim područjima Bivše gdje se vodio taj posljednji balkanski rat, ne samo, doduše, "do istrage turske ili naše", kako je to predvidio Vuk Mićunović u "Gorskom vijencu", nego do opće "istrage vaše ili naše", odnosno "i vaše i naše", ne zaobilazeći, naravno, valjane Turke, koji se sad prave Bošnjaci, pa svi, evo, sjedimo u svojim dobro utvrđenim, etnički temeljito očišćenim vlastitim propalim državama, u kojima ni uz sav lopovluk i kad strancima prodaš sve što imaš, privreda nikako da krene, iako su otklonjene sve historijske zapreke za takav predviđeni procvat.

Čini se, naime, da problem nije u "nedostatku državnosti", kako su objašnjavali malograđanski ideolozi u doba raspada bivše Jugoslavije. U Hrvatskoj, primjerice, mislilo se da je kompozitna država okov koji onemogućuje slobodan rast privatnog poduzetništva, što je bilo samo djelomice točno, jer je u Sloveniji, primjerice, privatno poduzetništvo bilo već široko rasprostranjeno pa je ukidanje doktrinarnih ograničenja - samoga socijalizma - osiguralo znatan napredak i ta je bivša republika ekspresno dostigla europski ekonomski prosjek (kriza u koju je zatim zapala dolazi iz drugog vica). Hrvatska se zaista nije mogla emancipirati od socijalizma bez odvajanja od cjeline, budući da u drugim republikama nije bilo istinske težnje za napuštanje prethodnog stanja (stoga je Sloba na izborima i pobijedio Vuka, jer narod nije većinski podržao njegovu i Amfilohijevu antikomunističku kontrarevoluciju).

Dobro, dakle, dogodilo se to što se dogodilo i Hrvati su, nakon stradanja Vukovara, Dubrovnika, Šibenika..., poslije dva rata koji su vođeni 1991. i 1995, stekli vlastitu državu punu mora i pustih goleti, lijepih žena i dobroga vina. Kad je Anthony Burdain došao da se u to osvjedoči, nije mogao vjerovati kakav je biser ovaj dinarski atol uronjen u Jadransko more - na kraju svake od njegovih emisija iz gastronomske serije "Bez rezervacije", on je grogi, ali ovdje, izgledalo je, bio je sretan kao prase i pijan kao zemlja: zahvatilo ga je stanje normalne balkanske euforije. Zašto je, pak, nezadovoljno samo domaće stanovništvo?

U Vukovaru, koji je odjednom postao simbol i epicentar te narodne boli, Stožer za borbu protiv ćirilice - majke ti, opasna li neprijatelja! - smatra da je cijeli problem u tome što agresor još nije identificiran niti kažnjen, znači, onih jedan zarez sedam posto Srba u populaciji, odnosno, njih valjda oko trideset posto u stanovništvu Vukovara. Znači, što? Uklonimo tih nekoliko desetaka tisuća ljudi - pošaljemo ih, recimo, paket-aranžmanom na Bali (prema prethodnim iskustvima uvjeren sam da je to dugoročno najjeftinije) i što se onda u Hrvatskoj promijeni? Ne znaš od koga bi mogao uopće potražiti odgovor na to pitanje, jer ekipa koja je u Vukovaru digla dževu, odmah je odjenula prikladne crne trenirke ili kombinezone - teško je preko televizije shvatiti kakva je to inačica izvorne ustaške dimnjačarske odore - što je siguran znak da od njih ne možeš očekivati ništa pametno ili normalno.

Lik koji ih predvodi, neki Tomislav Josić, polupismeni bolničar, sav je posivio od mržnje, ili ima nekih jetrenih problema - on proklamira podjelu hrvatske nacije na "vukovarsku" i "nevukovarsku".

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije