Ukidanje osuđujuće presude zločinačkoj organizaciji Zijada Turkovića ocijenjeno je kao katastrofa bosanskohercegovačkog pravosuđa. Ovu tešku kvalifikaciju nije iznio političar u izbornoj kampanji ili srodnik jedne od pet žrtava, čije je ubistvo pripisano Turkoviću i saradnicima, što bi bila očekivana ljudska reakcija.
Nažalost, iza teških optužbi na rad pravosudnih organa, i sudstva i tužilaštva, stoji glavni tužilac Tužilaštva BiH Goran Salihović.
Razumljivo je da tužilac ne bude sretan kada sud obori presudu o nečijoj krivici koju je dokazivao i dokazao tokom dugotrajnog sudskog postupka. Očekivano je da će tužilac još više biti nezadovoljan kada sudije ukinu najveću kaznu izrečenu u jednom predmetu organizovanog kriminala, ali je neprimjereno da zbog ovakve sudske odluke glavni tužilac cijeli pravosudni sistem BiH dovede u pitanje.
"Takve odluke - iz organiziranog kriminala i terorizma, kao i odluke kojima se puštaju ratni zločinci, te odluke o korupciji visokih dužnosnika, gdje se proces spušta na nižu razinu, proizvode kod običnih građana pravnu nesigurnost i postavlja se pitanje dokle će sve ovo ići", izjavio je Salihović komentarišući ukidanje presude Turkoviću i još četvorici optuženih, koji su u novembru prošle godine u Sudu BiH osuđeni na ukupno 100 godina zatvora.
Salihović jeste u pravu kad prigovara (Sudu BiH) da puštanjem ratnih zločinaca iz zatvora, te svojevrsnom zaštitom funkcionera stvara pravnu nesigurnost, ali i previđa činjenicu da svojom izjavom kako je odluka o obnovi suđenja Turkoviću "katastrofa bh. pravosuđa" uništava i ostatak povjerenja koje građani još imaju u sudstvo i tužilaštvo. Pravnici praktičari trebalo bi da svojim izjavama pokazuju kako znaju da je ulaganje žalbe elementarno pravo garantovano i tužilaštvu i odbrani, kao što i ukidanje osuđujuće prvostepene presude nije kraj procesa i ne bi samo po sebi trebalo značiti da će i konačna odluka biti - puštanje na slobodu. U ovom slučaju Zijada Turkovića, Milenka Lakića, Saše Stjepanovića, Fadila Aljovića i Muamera Zahitovića.
Teškim optužbama na račun pravosuđa Salihović se nesvjesno pridružio odbrani Turkovića i ostalih, koji su sve vrijeme nakon podizanja optužnice tvrdili da je ovaj predmet "pravna lakrdija" i da počiva isključivo na iskazu zaštićenog svjedoka, dokazanog kriminalca. Ako ni zbog čega drugog, Salihović se bar zbog ove činjenice trebao suzdržati od paljbe po sudijama, jer tužilac i odbrana ne bi smjeli da su na istoj strani.
Za "katastrofu" u predmetu "Turković", prema odluci Apelacionog vijeća, moglo je biti krivo samo Vijeće Suda BiH koje je izreklo prvostepenu presudu jer je pri razmatranju žalbi utvrđeno da je tokom suđenja povrijeđeno pravo na odbranu tako što sud nije dozvolio saslušanje trojice svjedoka odbrane. Uprkos ovom obrazloženju, još niko od članova Vijeća, predvođenih Izom Tankićem, nije javno reagovao na ukidanje presude Turkoviću. Poslovično šute držeći se pravila o nekomentarisanju nepravosnažnih sudskih odluka. Tako se, valjda, čuva nezavisnost pravosuđa.
Kada bi se svi nosioci pravosudnih funkcija (i sudije) javno upustili u rasprave o odlukama sudova, teško da bi se mogli nastaviti baviti samo svojim poslom jer je mnogo slučajeva u kojima je bilo previše nelogičnosti. Jedan od svježijih odnosi se na optužnice podignute za ratne zločine u Rogatici i Travniku. U prvom slučaju Sud odobri optuženima da se brane sa slobode, mada ih optužnica tereti za masovna ubistva i sakaćenja sjekirom i mada je jedan od optuženih aktivni oficir Oružanih snaga BiH. U drugom slučaju sud je odredio pritvor optuženom, iako je bio maloljetan u vrijeme kada je počinio ratni zločin.
Malo bajatiji primjer nelogičnosti i primjene čudnih aršina je optužnica protiv predsjednika Federacije BiH Živka Budimira, koju su prošle godine podigli tužioci Tužilaštva BiH Dijana Kajmaković i Oleg Čavka. Optužnica još nikad nije potvrđena jer se za ovaj predmet nenadležnim proglasio Sud BiH. Isti onaj sud koji je Budimiru ranije bio odredio jednomjesečni pritvor. Sud BiH, predvođen predsjednicom čiji rad po zakonu niko ne može ocjenjivati, bio je utvrdio da ima dokaza za pritvaranje, ali se predomislio kada se kasnije uključio Ustavni sud BiH i zaključio da se dokazi tužilaštva protiv Živka Budimira temelje na "rekla-kazala" priči. Čuvajući vlastitu i nezavisnost Ustavnog suda, prozvane sudije Suda BiH nisu javno uzvratile na dobijeni šamar u slučaju "Budimir". I ovaj predmet komentarisao je samo glavni tužilac Tužilaštva BiH Goran Salihović ocjenom da se Ustavni sud u svom obrazloženju koristio neprimjerenim jezikom.
Očekivano je da će tužilac još više biti nezadovoljan kada sudije ukinu najveću kaznu izrečenu u jednom predmetu organizovanog kriminala, ali je neprimjereno da zbog ovakve sudske odluke glavni tužilac cijeli pravosudni sistem BiH dovede u pitanje
Oni koji poznaju Salihovića tvrde da je racionalan, promišljen i umjeren, pa je nejasno kako mu se omaklo da se zamjera Ustavnom sudu BiH javno ga kritikujući ili da zbog Turkovića cijeli pravosudni sistem, u kojem je i sam vrlo važna karika, nazove katastrofom. Odgovor zna samo Salihović, a ono što znaju i ispodprosječno informisani je podatak da su optužnice i protiv Budimira i protiv Turkovića podigli Oleg Čavka i Dijana Kajmaković, tužilačke uzdanice u borbi protiv organizovanog kriminala.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.