Kolumne

Ponor balkanskog autizma: Zašto Hrvatska nema vanjsku politiku?

Denis Kuljiš
Denis Kuljiš

U medijski vidljivom političkom spektru, hrvatski problemi svode se na razmirice sa susjedima. Sa Slovenijom u vezi s granicom u Piranskom zaljevu, koja dovodi do slovenske blokade pristupa šengenskom režimu.

S Mađarskom u vezi s INA, što je već uzrokovalo mađarsku blokadu hrvatskog pristupa OECD-u (europskoj organizaciji u koju su učlanjeni i Turska, Koreja i Meksiko). Sa susjednom Republikom Srpskom Hrvatska nema problema, jer s tim graničnim entitetom (s najdužom svojom vanjskom granicom) nema nikakve odnose, nego ih održava samo sa Sarajevom, s kojim se Zagreb spori oko svega - oko pelješkog mosta, oko statusa Hrvata u BiH, oko karaktera Domovinskog rata i naravi Franje Tuđmana. Sa Srbijom Hrvatska nema uočljiv diplomatski spor, nego se zakonomjerno događaju incidenti - bilateralni odnosi, zapravo, ne postoje, a susreti na vrhu, između predsjednice Grabar-Kitarović i predsjednika Vučića ne mogu ništa razriješiti, jer ona nema ozbiljnog političkog utjecaja, osim na krajnjoj desnici. Ali, njene riječi i geste prema Srbiji i Srbima sigurno ne obavezuju filoustašku ili desnogangstersku frakciju vladajuće stranke u Slavoniji, gdje su manjinski Srbi jedino u Hrvatskoj teritorijalizirani. Uostalom, budući da je predsjednica u "hibridnom ratu" s premijerom, takvi joj novi susreti ne bi ništa donijeli kod prijatelja i neprijatelja, osim rizika kompromitacije, dok je premijer Plenković zauzeo jedan distanciran "von oben" stav i bilateralu prepustio činovničkoj diplomatskoj administraciji. 
Ukratko, hrvatska je vlada u otvorenom ili latentnom sukobu sa svim susjedima, a to još otvara i dalekosežne probleme, jer je, recimo, u energetskoj strategiji Mađarska jedina prepreka ruskim interesima (što neupućeni ne razumiju jer misle da je Orban instrument Kremlja, s obzirom na to da je prinuđen da se s Rusijom dogovara). Njemačka je, pak, komitirana da se unaprijede balkanski odnosi, a Schwerpunkt (težišnu točku) svog balkanskog utjecaja pomjerila je iz nekooperativnog Zagreba u kooperativni Beograd, i jedino što Berlin nervira više od uplitanja Hrvatske u bosanskohercegovačka unutrašnja pitanja jest taj nedostatak spremnosti da se u potpunosti normaliziraju odnosi sa Srbijom, te u diplomatskoj sferi podigne na razinu dostignutu prije nego je Josipovića dezavuirao autist Milanović. Znači, da naprosto budu normalni i onakvi kakvi su odavno uspostavljeni u sferi biznisa, glazbe, umjetnosti i nogometa, povezujući dva bliska balkanska nacionalna korpusa, koje razdvaja jedino retrogradna, nacionalistička politika. Svaki i najmanji sukob na Balkanu također nervira Washington, gdje priželjkuju regionalno političko jedinstvo, koje će omogućiti suzbijanje ruskih intruzija, te olakšati zajedničku energetsku strategiju i dokidanje ovisnosti o isporukama ruskih energenata. 
Zašto Hrvatska vodi tu kontraproduktivnu vanjsku politiku? Naprosto stoga što ona nema vanjsku politiku, nego jedino unutrašnju i sve te neproduktivne akcije izraz su unutrašnjih slabosti vlasti, kao i ovisnosti politike o populističkoj recepciji koju determiniraju tabloidni mediji.
Što je prvenstveni interes Hrvatske u odnosu na Sloveniju? Za razliku od Hrvatske, Slovenija je napredna zemlja srednje Europe, koja je prestigla Portugal i približila se istočnoeuropskim "tigrovima" Češkoj i Slovačkoj. Slovenska privatna poduzeća stoga su idealni partner za investicije u propali hrvatski industrijski sektor. Njihov interes za šibenski aluminijski kombinat TLM pokazuje o čemu je tu riječ. Golema slovenska aluminijska firma "Impol" s više od dvije tisuće zaposlenih ima ukupni prihod od gotovo 600 milijuna eura godišnje i profit od 30 milijuna eura. To je dioničko društvo pod čvrstom kontrolom svoje direktorske tehnostrukture. Dok je u Hrvatskoj cvala trgovina, u Sloveniji je rasla industrija, orijentirana potpuno na europski izvoz. Tako su slovenski vlasnici prodali hrvatskim svoje robne lance ("Mercator"), prehrambenu industriju ("Droga") i pekarstvo ("Žito"). U Sloveniji vrijedi zdravorazumsko stajalište - formulirano uličarskim rječnikom - da je najbolje prepustiti Hrvatima da drže dućane, a Šiptarima pekarnice, dok će Slovenci razvijati sofisticiranu mašinsku industriju i napredne tehnologije. Trgovat će bitcoinima - Slovenija je šesta svjetska velesila na tom virtualnom tržištu. Zvuči kao science fiction, ali slovenska industrija izrazito je jaka u europskom aerspace tehnologijama, te proizvodi avione, dronove i komponente za satilite. U selima gdje si pred nekoliko desetljeća mogao naći samo obućare, sad možeš sresti kalifornijske profesore slovenskog porijekla koji tu imaju svoje firme, ili njemačke i američke inženjere koji su se ovamo preselili jer su pod vinorodnim goricama traženi konstruktori sofisticiranih uređaja. Slovenija je jedina eks-balkanska država koja je povećala stanovništvo (za deset posto), dok se svugdje u regiji ono smanjuje, s predvidivim i nezaustavljivim trendom redukcije populacije od dvadeset posto u narednom srednjeročnom razdoblju. Ulazak slovenske industrije u hrvatske gradove i naselja gdje još postoji potencijal kvalificirane radne snage bio bi prioritet svake razumne hrvatske razvojne i vanjske politike.
Što je prvenstveni interes Hrvatske u odnosu na Mađarsku? Postoji strahovit, naizgled nerješiv problem INA, koji se može riješiti samo na dva načina - da udio MOL-a preuzme drugi veliki investitor, a država se pritom riješi partnerskog udjela, koji je generirao sve gubitke i korupciju (mađarski privatni vlasnik sigurno nije bio motiviran da krade sam od sebe, niti da upropaštava vlastitu investiciju), odnosno, drugi način, da se deal s MOL-om u kojem mađarska država ima znatan udio, izdigne na novu razinu, te pritom aktivira financijski potencijal mađarske OTP-banke, četvrte po veličini u Hrvatskoj (inače, MOL i OTP najuspješnija su mađarska poduzeća, koja bilježe visok rast i stvaraju goleme profite). S takvim partnerima moglo bi se pristupiti gradnji moderne željeznice Rijeka - Zagreb - Budimpešta s europskim brzinama od 200+ kilometara na sat, da se Hrvatska ne nađe potpuno prometno izolirana kad se dovrši već započeta gradnja pravaca Solun - Beograd - Budimpešta i Kopar - Budimpešta, koje su započeli jedan Kinezi, a drugi Slovenci sami, iz svojih budžetskih sredstava. TGV Rijeka - Budimpešta te brzi teretni promet za srednju Europu istom trasom omogućio bi gradnju futurističkog lučkog terminala poput onoga zadarskog u Gaženici, što bi imalo ekonomske reperkusije neusporedivo povoljnije od onih koje će donijeti skupi most na Pelješac, prezentiran kao "nacionalni interes", iako se ne vidi ekonomski učinak, a zahtijevat će novu, još veću investiciju za produžetak autoceste do Dubrovnika. O tome se još ne govori, iako će sve to skupa izazvati nerješive prometne komplikacije u samom Dubrovniku, na putu iz Crne Gore i Albanije, odakle će se sliti neviđen broj kamiona i autobusa. Hrvatska zapravo gradi prometni pravac za šest milijuna stanovnika te regije, koji u infrastrukturu što će im otvoriti put na Zapad ne moraju uložiti ni pare. Razumije se da Europska komisija za pelješki most daje novac upravo zbog tog racionalnog rezona, a ne radi spajanja dva segmenta "pocijepanog" hrvatskog nacionalnog korpusa. 
Što je prvenstveni interes Hrvatske u odnosu na Bosnu i Hercegovinu? Banjalučka regija ima više od pola milijuna stanovnika, koji u Europu mogu putovati samo tim smjerom, kao i svi kamioni koji prometuju sa zapadnom polovicom Bosne, pa je hrvatski neposredni (financijski) interes za gradnju mosta preko Save kod Gradiške ekonomski neusporedivo veći od interesa za otvaranje budimpeštanskog koridora prema Sarajevu preko mosta kod Broda. EBRD je odavna osigurao kredit za taj most, te potpomogao izgradnju autocesta, pa sad u Republici Srpskoj postoji jedna do Banjaluke, a druga do - Prnjavora (gradića na pravcu prema Doboju, o čemu je premijer Milanović posprdno govorio u predizbornoj kampanji iako do njegova sela kod Sinja vodi tek uska, krivudava džada). To što vrijedi za ceste, vrijedi i za sve ostale ekonomske interese - banjalučka regija gravitira Zagrebu, a to je geografska činjenica koju nikakva promašena politika ne može fundamentalno promijeniti. Osim tog očitog intersa, Hrvatska u odnosu prema BiH ima onaj opći, utoliko što je to prirodni populacijski rezervoar iz kojeg se privremeno supstituiraju ljudi koji iz Hrvatske odlaze dalje na Zapad. Treći aspekt su odnosi s Hrvatima u BiH, u čemu Hrvatska nema nikakvog materijalnog interesa, ali treba zadržati blagonakloni odnos prema sunarodnjacima. No, Hrvatima u Hercegovini ne može pomoći Zagreb, i ne treba, njihova budućnost rješavat će se u Sarajevu, Bruxellesu, Berlinu i Washingtonu. Sebi bi bosanskohercegovački Hrvati najviše pomogli kad bi se bili kadri institucionalno odvojiti od Hrvatske - komično je i tragično da je potpredsjednik vladajuće stranke u Hrvatskoj izabran u hercegovačkim izbornim okruzima. Dok se Hrvati u Bosni ne otresu HDZ-a, Zagreba, crkve i svog provincijalizma, neće moći iskoristiti prilike koje im pruža ustroj zemlje u kojoj su, iako brojčano svedeni na manjinu, u jakoj ustavnoj i političkoj poziciji, koju bi trebalo da iskoriste vodeći ofenzivnu politiku u Sarajevu i Mostaru, vođeni prije svega predodžbom o vlastitim ekonomskim probicima (to bi im trebalo biti blisko). Ovako, Hercegovcima u Hercegovini i Bosni upravljaju Hercegovci iz Zagreba, koji su u Hrvatskoj stekli neproporcionalnu moć u doba katastrofalnog bosanskog rata, koji su Hercegovci, kao i Hrvatska, izgubili. 
Što je primarni interes Hrvatske u odnosu na Srbiju? Ekonomski rezon i "narodno razumijevanje", bliskost i zajedništvo društva i jezika, tu su sporedni faktori. Hrvatska u odnosu na Srbiju ima samo jedan zaista velik i važan interes (što bi braća Srbi rekli – "prevashodan"), a to je da se prema Europi i svijetu pokaže hladnom i nezainteresiranom u odnosu na sva srpska pitanja, osim unutrašnjih, ne pridajući tom vanjskopolitičkom sklopu važnost veću od odnosa s Rumunjskom (koji su nedovoljno razvijeni). Odnos Hrvatske s Austrijom tu bi mogao biti prikladan etalon - puno toga nas iz prošlosti veže i razdvaja, uključujući brutalnu okupaciju u Drugom svjetskom ratu, u čemu su glavnu ulogu imali Hitlerovi austrijski kadrovi, ali na te minule probleme, kao i na razlike i sličnosti ne palimo se, nego smo hladni kao špricer koji naručujemo u tirolskim alpskim svratištima kad onamo idemo na skijanje. Europa i svijet neće gledati na Hrvate, a ni na Srbe, kao na doista kulturne narod dok ne pokažu takvu usredotočenost samo na svoje stvarne interese i prestanu se pretjerano voljeti ili mrziti. Tu je velika škola dubrovačka diplomacija u svakom pogledu nedostižne Dubrovačke Republike, gdje je važila deviza "sa svakijem lijepo, s niskijem iskreno". Što nije naprosto uputa da treba biti dvoličan, kako će to percipirati primitivci, nego obzir koji nalaže da druge treba poštedjeti izliva vlastitih niskih strasti. Forma je sve, naročito u diplomaciji i politici. Zašto su ambasadori europskih sila u otomanskom Carigradu najradije uzimali dubrovačke dragomane (prevodioce i sekretare)? Zato što su ti ljudi sve razumjeli, a nisu se nametali svojim idejama i idiosinkrazijama. Civilizirana forma ono je što Balkanu treba iznad svega ostaloga. 

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije