Kolumne

Postani Član pa se šetaj

Šta je gore - biti Srbin na graničnom prelazu premijera Zorana Milanovića ili ne biti član SNS-a u Beogradu (Srbiji) premijera Aleksandra Vučića? Da li se tako radi u Evropi?

Liči, ali ovo nije pitanje vašeg hroničara, već komentar čitaoca dnevnog lista "Danas" na tekst našeg kolege Božidara Andrejića "Kako je glasao kordon", s rečitim nadnaslovom "Kolateralni izveštaj/beleška s građanskog protesta". Poduža beleška sačinjena je u nedelju tokom protesta građana "Ne da(vi)mo Beograd", protivnika projekta "Beograd na vodi".

Suština je kratka i ubitačna; kolega se zaputio na protest, čisto građanski i čisto ljudski znatiželjan. Policija formacijski poređana u kordon, valjda se tako kaže, tražila mu je za prolaz na lice mesta - člansku kartu vladajuće Srpske napredne stranke. Očekivano, proverenom novinarskom vuku proradio je profesionalni živac i ponudio je novinarsku legitimaciju. Zalud. To nije bilo dovoljno jer nije imao akreditaciju.

Akreditacije su, za neupućene, izdavane za ceremonijalno postavljanje kamena temeljca za prve građevine "Beograda na vodi". Malobrojni demonstranti nisu tražili akreditacije.

Uzgred, mada bi valjalo naglasiti kao prvo, policija je članske karte SNS-a kao propusnicu tražila i onima koji uopšte nisu bili zainteresovani ni za temeljac, ni za protest; samo su se zaputili u neki od obližnjih kafića u Savamali. Valja još dodati da su protesti i grupe građana i Demokratske stranke zabranjeni, odnosno nisu odobreni. Da skandal bude veći, policija je ušla u prostorije DS-a da im, izgleda, to stručno "objasni".

Nekoliko dana ranije mlađa braća prave policije, komunalni policajci, nimalo nežno (čitaj: na silu) oterali su novinarsku ekipu portala Istinomer, koja je na javnoj površini ispred kafića "Savanova" pravila prilog. Konstanta je, ko ne primećuje, "Beograd na vodi".

Zaključiti iz ovih nekoliko crtica da je Srbija policijsko-partijska ili partijsko-policijska država, svejedno kojim redom ređamo, bilo bi nategnuto, ali da se tome ubrzano približava više je nego tačno. Tim pre što prvi čovek SNS-a i premijer Srbije Aleksandar Vučić, kako je sam kazao, nije ni video kordone; što jeste verovatno, pošto se njegova politička dioptrija prilično razlikuje od građanske. Posebno one, kako reče, "zatucane", koja se protivi progresu ili tako nekako. 

Nije čak odviše bitna ni činjenica da su na ceremoniju, prema nezvaničnim informacijama, po principu kvote organizovano dovođeni članovi SNS-a. Organizovano ili ne, oni, prvo, treba da podrže svog lidera, a drugo i oni su građani kao i svi drugi i Ustav Srbije, mađunarodne konvencije, zakoni im garantuju da slobodno mogu da se šetaju i budu gde žele.

Pitanje je, međutim, zašto neki drugi građani ne mogu u isto vreme da budu na istom mestu? I, naravno, zašto je policiji važnija članska karta vladajuće stranke nego novinarska legitimacija?

Ovo me neodoljivo podsetilo na već prastaru zgodu od 7. jula 1997. Tada je ispred Starog dvora gradonačelnik Beograda Zoran Đinđić upriličio doček košarkašima SRJ koji su na Evropskom prvenstvu u Barseloni osvojili zlatnu medalju. U susednoj zgradi Predsedništva Srbije tada još predsednik Srbije Slobodan Milošević upriličio je prijem povodom Dana ustanka. Kiša je lila kao iz kabla, policija zadužena da VIP zvanicama obezbedi nesmetan prolaz i prilaz, očekivano, bila je prilično nervozna. Novinari, oni napolju ne VIP u Predsedništvu, bili su poželjni isto koliko i pre nekoliko dana na protestu.

Kvaka 22 bila je crvena knjižica; bilo koja, dobrovoljnog davaoca krvi, režimskog Udruženja novinara Srbije, vladajućeg SPS-a... Bilo je dovoljno mahnuti njom pred očima policajaca i propustili bi vas na bezbedno mesto za izveštavanje. Što sam, naravno, pokvareno uradila, pažljivo prekrivajući amblem. Mahala sam knjižicom dobrovoljnog davaoca krvi. I izbegla, da prostite, stampedo koji je nastao kada je policija potisnula građane, "ohrabrujući" ih na pokret palicama. Koleginica bez crvene knjižice pri ruci imala je bliski susret s palicom.

Srbija je tada, zna se, bila policijsko-partijska država. Partijsko-policijska. Njom je upravljao čovek kom je policija bila deo dekora; nije je video, nije primećivao sve dok je radila ono što je on želeo. A radila je svašta. Nekoliko meseci ranije nije video ni silne kolone građana koji su četiri meseca protestovali protiv izborne krađe. I nije čuo jauke kad bi organi reda zavodili red.

Ne pravim nasilno poređenje, ali deja vu je snažan, pa kažem da me zgoda kolege Božidara Andrejića neprijatno podseća na to doba. I manire. S neizbežnim pitanjem šta je sledeće? Da li će za ulazak u javni prevoz biti validnija knjižica SNS-a od kartice Busplus? Hoće li u konkursima za posao u javnim službama to biti preduslov? Hoće li u supermarketima samo penzioneri sa članskom kartom SNS-a imati popust? Kako stoji stvar s podmlatkom; da li će za upis na fakultet ili, daleko bilo, u jaslice biti važno jesi li Član? Da li će legalizacija nelegalnih objekata biti lakša s tom karticom? Hoće li lekarke, lekari i ini javni uposlenici kojima ističe radni rok po zakonu o određivanju maksimalnog broja zaposlenih u javnom sektoru moći duže da rade ako se učlane? Svašta se još može priupitati, ali domišljati su čitaoci pa će sami dodati.

I uopšte nije bitno što se čelnici SNS-a čudom čude i osporavaju reči kolege Andrejića. To im je posao. A i svejedno im je, oni imaju člansku kartu i mogu da se šetaju kud im je volja i kad god hoće. Njima policija odobrava sve skupove. Podrške, razume se. 

Pitanje je što se ne čude kolege novinari? S izuzetkom Nezavisnog udruženja novinara Srbije, koje je u sredu podnelo prijave protiv komunalne i one starije policije, i nekoliko redakcija, niko nije posvetio pažnju incidentu. Javno. Može biti da se novinarska bratija na Twitteru zanimala slučajem "Andrejić" - jer je Andrejić  slučaj, a ne policija - ali to je zabran koji teško dolazi do javnosti.

Ujedno, to je i delom odgovor na pitanje što se ne čude građani. Pa, kako da se čude kad i ne znaju šta se dogodilo! List "Danas" čitaju malobrojni, najšira javnost i ne zna šta je internet, a tiražni/gledani mediji se uopšte nisu bavili pričom. A i imali su akreditacije; protesti su ih interesovali taman toliko da podrže policiju u lovu na DS. Novinar je, kako sam napisa, kolateralna šteta.

Drugi mogući odgovor na pitanje što ljudi ćute je zato što su se već učlanili, svesni da je to najkraći i najsigurniji put do posla. Gde bi im bila pusta sreća da hrvatski premijer u nekoj novoj blokadi granice odobri ulazak i promet samo Članovima, ne svog SDP-a, nego našeg SNS-a! Dobit bi bila veličanstvena pošto se sa srpskim kolegom više ne bi gledao preko barikada, već bi zajedno vizionarski zurili u lepu budućnost. Mada, istinu za volju, blokada bi Milanoviću bila oslabljena jer je Članstvo izgleda prilično brojno!

A "Beograd na vodi"? Ovo nije priča o tom megalomanskom projektu i njegovom temeljcu. Ovo je priča o partijsko-policijskom, policijsko-partijskom temeljcu. Već je prilično ukopan.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije