Prošlo je 20 godina otkad je u zračnoj bazi u Ohaju u SAD parafiran, a u Parizu potpisan Dejtonski mirovni sporazum. Možemo danas reći da je 20 godina dovoljno vremena da sagledamo sve bitne aspekte i konsekvence potpisivanja DMS-a i sagledamo njegove dobre i loše strane.
S ove točke gledišta DMS je definitivno povjesni akt koji je zaustavio jednu od najvećih kataklizmi u novijoj europskoj povijesti, kojoj je uslijedio egzodus bez presedana. Polovica stanovništva BiH je ili izbjegla ili prognana iz svojih domova, a polovica od tog broja izbjegla je u preko sto zemalja svijeta praktično na sve kontinente. Unutar BiH interno je raseljeno više od milijun ljudi. Ta humanitarna katastrofa izazvala je tektonske poremećaje u svim segmentima društvenog života - biološkim, demografskim, gospodarskim, socijalnim, kulturološkim, edukativnim, znanstvenim. Ostale su značajne konsekvence, koje će još dugo vremena trajati. Zahvaljujući DMS-u zaustavljen je rat i pitanje je da li bi uopće bilo moguće rat zaustaviti jer nije bilo unutarnjeg političkog dogovora. Bez tog najvećeg multilateralnog aranžmana u zadnjih nekoliko desetljeća gdje su zemlje predvođene SAD odlučile da se rat zaustavi, teško bi bilo zaraćene strane dovesti za isti sto da potpišu DMS.
Bez takvog međunarodnog aranžmana pitanje je da li bi bilo mira. Taj angažman je nastavljen i nakon njegovog potpisivanja kroz međunarodnu mirovnu misiju, koja je u početku brojala preko 60.000 vojnika, koja traje i danas, mada u značajno reduciranoj vojnoj formi. Kao rijetko gdje u svijetu nije bilo incidentnih situacija u provođenju mirovne misije i to trebamo posebno pozitivno valorizirati. Osim toga, angažman je bio u finansijskom, socijalnom, humanitarnom, medijskom, političkom i svakom drugom smislu. Održano je više konferencija Vijeća za implementaciju mira - od Njemačke, Portugala, Italije, Španjolske, Velike Britanije - gdje su se dalje razrađivale etape u provedbi mirovnog sporazuma. Mi znamo da su mnoge stvari koje su utvrđene DMS-om u tihoj, puzajućoj evoluciji, revidirane ili ojačavane u smislu određenih nadležnosti uloge i instrumenata koje su imale međunarodne strukture, posebno OHR, koji je dobio mandat da može donositi zakone ako to ne učine zakonodavna tijela, odnosno smjenjivati i sankcionirati izabrane i imenovane dužnosnike. To je posebno razdoblje u korištenju mandata visokog predstavnika o kojem ima dosta polemika i o čijoj se ulozi i danas, kao što vidimo, vode rasprave i postoje značajne koncepcijske razlike.
Uloga visokog predstavnika, kao konačnog autoriteta u tumačenju DMS-a utvrđena Aneksom X, je takođe jedan od instrumenata koji je obilježio ovih 20 godina. Vidimo da to pitanje i dalje stoji na stolu u smislu dalje uloge i mandata i kapaciteta korišćenja tog mandata od strane OHR-a, pa sve do onih koji zahtijevaju promtno zatvaranje OHR-a.
Osim što je DMS zaustavio rat, danas možemo također odgovorno reći da u perspektivnom smislu DMS, odnosno Aneks IV, koji je de fakto Ustav BiH, koji nikad nije valoriziran u Parlamentarnoj skupštini BiH, nije dao odgovore na ključna pitanja trajnog mira, stabilnosti i budućnosti BiH - od ustavne dimenzije do unutarnje strukture i učinkovitosti njenih institucija do otklanjanja evidentnih blokada i zaista skupog i neodrživog ustavno/administrativnog aranžmana, koji ne generira razvoj i pokretanje resursa nego de fakto isisava sve ono što se stvara kao nova vrijednost za konzumiranje i održavanje vlastite strukture i moći.
Mi imamo obvezu da se u nekom razumnom procesu borimo da se ta pravna situacija riješi kroz novi ustav. Od toga ne smijemo nikada odustati i ne smijemo dozvoliti da nas razuvjere time što će reći da je to nemoguće jer se ne može razriješiti trenutni status kvo.
Ovakva država ne može se ni podijeliti ni integrirati, a ljudi je svakodnevno napuštaju. Ona je raj za trgovanje interesima, eldorado za interesne skupine i klijentelističko političko djelovanje, bez polaganja računa biračima i narodu. Zbog budućnosti svih koji u BiH žive, Dejton moramo preispitati.
U tom kontekstu nužna je intervencija u ustavnu strukturu BiH. Ta intervencija - a vidimo da su se deklaracije značajnih parlamenata od SAD i Europskog parlamenta referirale na to - potrebna je da se u dobroj volji kroz dijalog i konsenzus pristupi neminovnom procesu ustavne reforme u BiH. Tu dolazimo do činjenice da je i Europski sud za ljudska prava, kao vrhovna sudska instanca, utvrdio postojanje diskriminacije Ustavom i nejednakost građana pred zakonom kad je u pitanju pristup i izbor na najznačajnije državne funkcije. Došli smo do faze kada u tijelo Dejtona treba unijeti europske vrijednosti i kriterijume, koji podrazumijevaju nužnu europeizaciju Dejtona. To jeste bolan proces, ali je neminovan. Ako ga prihvatimo u dobroj volji, a to je jedino tako i moguće, odnosno da se nikog ne dovodi u pitanje ni u kolektivnom ni u individualnom smislu, s obzirom na karakter i unutarnju strukturu BiH, koja je po preambuli Aneksa IV definirana kao država Hrvata, Srba, Bošnjaka i svih ostalih građana, sastavljena od dva entiteta, moguće je u tu i takvu strukturu unijeti europske kriterijume i vrijednosti. Potrebno je standardizirati kolektivna prava. Nelogično je da BiH kao država tri konstitutivna naroda bude organizirana isključivo i za sva vremena kroz dva entiteta. Pitanje unutarnje strukture je također legitimno pitanje, odnosno koji je koncept uređenja optimalan za multietničku zemlju na način da država ima dovoljno nadležnosti i ingerencija za europski put, a da sve ostalo bude decentralizirano u smislu da je bliže običnom građaninu. Iz europskih primjera možemo vidjeti i da su zemlje poput Njemačke, koja je multietnička, federalno uređene. Ne vidim nijedan razlog da BiH ne bude federalna država na čitavom svom teritoriju s više federalnih jedinica i da imamo jedan optimalan balans države i federalnih jedinica da svi budu zadovoljni. Mislim da je to budućnost kojoj trebamo težiti u jednom procesu uvažavanja - nikad više ratova, nikad više konfrontacija i manipulacija. To podrazumijeva europeizacija Dejtona. Ona podrazumijeva podvlačenje crte pod balkanske političke obrasce i koncepte bez respekta drugog i drugačijeg, bez manipulacija i zaklanjanja iza općih tema i podvlačenje crte pod ciklične ratove i sukobe koji su sve narode i ljude u ovoj zemlji žestoko koštali stoljećima. Vrijeme je da ta jedna nova dimenzija, nova politička kultura, nova paradigma stupi na scenu i da se pokaže da ovaj prostor može doprinijeti trajnoj stabilizaciji jugoistoka Europe, Europe u cjelini i opravdati toliki međunarodni angažman koji će se teško opet ponoviti i valorizirati. Moramo europeizirati Dejton na način da se svi u ovoj zemlji u nacionalnom i individualnom smislu osjećaju jednako, s istim pravima, da otklonimo diskriminaciju, a da institucije učinimo racionalnim i efikasnim i da budu u funkciji čovjeka.
Europskome putu i europeizaciji Dejtona nema alternative. Nema alternative pozitivnoj političkoj kulturi u odnosu na negativne obrasce i stereotipe koji su nas tako žestoko i okrutno prikovali po svim ozbiljnim parametrima na dno svih europskih ljestvica. Ti negativni trendovi moraju biti zaustavljeni da nas ne zadesi sudbina potpunog egzodusa stanovništva i gubitka svake nade.
Autor je predsjednik HDZ 1990
20 godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma
Povodom 20 godina od potpisivanja Parisko-dejtonskog mirovnog sporazuma "Nezavisne novine" će u naredna tri mjeseca dva puta sedmično objavljivati prigodne kolumne i feljtone.
Namjeravamo da otvorimo prostor različitim ljudima koji su u to vrijeme imali ili danas imaju važnu ulogu u razvoju BiH. Od priloga koji budu objavljivani napravićemo prigodnu knjigu, koja će biti objavljena uoči velike konferencije posvećene Dejtonu, koju ćemo organizovati 19. septembra 2015. godine u Banjaluci, a na koju su pozvani ključni akteri Dejtonskog sporazuma i poslijeratnog razvoja BiH.
Podršku održavanju ove konferencije dali su svi značajniji međunarodni i domaći faktori.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.