Mediji su nedavno objavili vijest da je Ramiz Džaferović, pred Kantonalnim sudom u Sarajevu, drugi put oslobođen optužbe za krivično djelo zloupotreba službenog položaja, koje je počinio kao direktor Poreske uprave Federacije BiH 1997. i 1999. godine. Usput, mediji nisu propustili da obavijeste javnost da krivični postupak protiv Džaferovića traje punih 17 godina!
Novinarski fokus je, po običaju, bio na liku i djelu Džaferovića. U neko normalno vrijeme vijest bi bila to što sudski postupak utvrđivanja krivice jednom čovjeku, ma ko on bio i ma kakvo krivično djelo učinio, traje 17 godina! Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog toga što 17 godina suđenja državu skupo košta. U društvu poremećene optike, važno je ustupilo mjesto manje važnom ili nevažnom. Tako se stvarnost konstantno zamagljuje, čovjek dezorijentiše, a kritički um parališe.
Nije ovdje riječ o Džaferoviću i njegovoj krivici ili nevinosti. Ne bi Džaferović bio ni prvi oslobođeni krivac, ni prvi nevino osuđeni. Džaferović je ovdje metafora, čovjek u čijem sudskom slučaju se ogleda pravosudni sistem, žrtva koja upozorava na moć nepravde, podsjećanje na sofisticiran državni zločin, asocijacija na Gulag modernog doba! Pojedinac u sporu sa svemoćnom državom, koji treba da nas suoči sa pitanjem šta za čovjeka u demokratskom, otvorenom i odgovornom društvu znači prolaziti kroz sistem sudske procedure 17 godina! Kako takav čovjek spava, kako radi sa takvim teretom, kako živi i šta misli o društvu i svojoj državi? Kakav teret nosi njegova porodica?
Zbog toga bi povodom slučaja "Džaferović" bilo mnogo važnije govoriti o stranputicama reforme pravosuđa, o izopačenom sistemu dokazivanja krivice, o sistemu koji se pretvorio u institucionalizovano i zakonom ustanovljeno mučilište, sistemu koji se ruga pravdi u čije ime je uspostavljen, sistemu koji nemilice troši novac svojih sve siromašnijih građana. I o sudiji bez empatije, čovjeku za koga je pravda apstrakt, fikcija, konstrukt bez značaja i značenja. Kakva je to krivica koju treba dokazivati 17 godina? Kakav je to sud kome treba 17 godina da utvrdi krivicu pojedinca, ma kakav on prestupnik i zločinac bio? Postoji li um koji to može objasniti?
Ako utvrđivanje pravde zahtijeva toliko vremena, onda je ona unaprijed izgubljena. Takva pravda je opustošena i obesmišljena. Ona više nije ni posljednja nada. Takva pravda se pretvara u svoju suprotnost i apokalipsu kraja. Ona dobija smisao negacije ljudske egzistencije, društva i države.
Ovaj lament nad smislom pravde neće nikoga posebno dodirnuti. Zloupotreba prava i pravde danas postaje projekat koji donosi profit. Napuštanje prava i pravde pretvara se u ideju i ideologija pohlepnih. U filozofiji korporativnog liberalizma i bezakonje je, izgleda, legitiman biznis. Zakoni suprotni pravdi su neophodno sredstvo za zaštitu svemoćnog profita.
Da li je pravosudni sistem svjestan dekonstrukcije i samonegacije? Da li su ljudi koji donose pravosudne politike svjesni da sistem sam sebe urušava? To olako samorazaranje sve više liči na generalnu probu samoubistva, pucanj u vlastitu nogu
Kakve veze ima slučaj "Džaferović" sa razumijevanjem pravde? Ima zbog toga što je mnogo lakši za razumijevanje nepravde!? Zbog toga što se može čitati kao primjer političke investicije, stranačkog obračuna, naručenog narativa o neuspjeloj reformi pravosuđa, dokaza o nesposobnim tužiocima i sudijama... Zbog toga što je sedamnaest sudskih godina svojevrsna kazna koju sud "izriče" bez optužnice! I zbog toga što će presuda, ma kakva bude, nakon 17 godina biti najmanje pravda!
Odluku o vraćanju Džaferovića u sudnicu donio je svojevremeno Vrhovni sud FBiH razmatrajući žalbe na prvu oslobađajuću presudu. Da li je Vrhovni sud, vraćajući slučaj na ponovno suđenje, razmišljao o pravdi, o troškovima države, o viktimizaciji optuženog, o povjerenju u pravdu i pravosuđe, o samozatrpavanju sistema, o...? Taj sud će ponovo dobiti slučaj Džaferovića i moraće donijeti konačnu odluku. Zašto to nije učinio prije nekoliko godina, kada je prvi put odlučivao po žalbama stranaka? Šta sprečava vrhovne sudove da donose konačne odluke, pogotovo u slučajevima koji dugo traju? S kim bi čovjek mogao razgovarati o logici suda i njegovom pravu? Već vidim kolege koje se hvataju zakona i pozivaju na sudijsku nezavisnost. Nezavisnost je u sistemu "tranzicione pravde" (šta li to znači?) postala važnija od same pravde!
Kakva je to krivica koju treba dokazivati 17 godina? Kakav je to sud kojem treba 17 godina da utvrdi krivicu pojedinca, ma kakav on prestupnik i zločinac bio? Postoji li um koji to može objasniti
Moja koleginica iz doba velikog poslijeratnog optimizma, Dražena Peranić, često me pita šta se događa sa reformisanim pravosuđem? Dražena pred sarajevskim Opštinskim sudom vodi građanski postupak desetak godina. Posljednji put me nazvala da mi kaže kako je sutkinja, koja njen spor nije mogla da riješi deset godina, napredovala u karijeri. Ne znam da li se još nada okončanju svoje pravosudne tragikomedije? Razumio sam gorčinu stranke koja traži pravdu i uzalud pokušavao da objašnjavam neobjašnjivo.
Da li je pravosudni sistem svjestan dekonstrukcije i samonegacije? Da li su ljudi koji donose pravosudne politike svjesni da sistem sam sebe urušava? To olako samorazaranje sve više liči na generalnu probu samoubistva, pucanj u vlastitu nogu. Milioni doniranog novca su potrošeni na reformu pravosuđa, ali ozbiljnih rezultata, izgleda, još nema!
Mnoga pitanja traže ozbiljan dijalog i jasan odgovor. Jedna sveobuhvatna analiza (ne)efikasnosti sistema bi dobro došla!
Autor je sudija Suda BiH
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.