Kolumne

Prekobrojni

Dinko Osmančević

Sjećate li se filma "Prekobrojna", sa Milenom Dravić i Ljubišom Samardžićem? Filma koji će u orbitu jugoslovenskih filmskih velikana lansirati tada mladu glumicu Milenu Dravić.

Priča o dvoje mladih na radnoj akciji i ljubavi koja se rađa među njima. Takvih i sličnih priča sa gradilišta širom Jugoslavije bilo je dosta jer je bivša domovina, nakon potpune devastacije u Drugom svjetskom ratu, građena željom i snagom njene mladosti. Pruge Brčko - Banovići, Šamac - Sarajevo, autoput Bratstvo i jedinstvo, Novi Beograd, neka su od najpoznatijih djela u kojima je učestvovala jugoslovenska omladina. Kopani su i kanali, pravljeni nasipi, pošumnjavane su goleti, uređivane obale rijeka, pravljena izletišta. Sve sa žuljevima na rukama, ali uz druženje, pjesmu i smijeh.

Danas priče o radnim akcijama djeluju nestvarno. Mladi se teško odlučuju da učine bilo šta društveno korisno, sem ako to nije neka manja akcija u političke, propagandne svrhe. Ono što je još gore, upravo su mladi ti koji najčešće prave nerede na utakmicama, koji lome sadnice drveća u alejama, koji pod dejstvom narkotika i alkohola prevrću kontejnere smeća, oštećuju saobraćajne znakove na ulicama i putevima, masakriraju fasade zgrada vulgarnim napisima, porukama mržnje ili običnim žvrljotinama.

Čemu tolika destrukcija kod mladih ljudi, odakle to zlo i želja za iživljavanjem? Gdje nestade elan radnih akcija? Da li je današnja mladež lošija od nekadašnje omladine?

Ne treba biti ni psiholog ni sociolog pa da otkrijemo uzroke, mada je pomoć i jednih i drugih dobrodošla. Dvije i po decenije, na prostorima nekadašnje Jugoslavije dominira ideologija mržnje. Ideologija neophodna da bi se započeo rat, ali koja se kao epidemija proširila u sve pore društva i dobrim dijelom zadržala do današnjih dana. Nacionalni identiteti se ne grade i čuvaju na ljubavi prema vlastitom narodu, već na mržnji prema drugima. Religija zato nije put ka ostvarenju duhovne vertikale, već dobar povod za isticanje različitosti. Iako religija ističe ljubav kao najveću vrijednost, mi čak i nju stavljamo u službu raspirivanje mržnje. (Bitnije su nam rasprave o tome da li se kaže Vaskrs ili Uskrs nego suština praznika i Isusove žrtve. A, ne treba zaboraviti da i muslimani u svojim svetim spisima poštuju Isusa kao Božjeg poslanika.) Danas biti dobar radnik ne znači snažno na poslu vući naprijed, nego se dodvoravati i uvlačiti šefovima i gazdama i unižavati rad svojih kolega.

Društvo u kome živimo je postavljeno naglavačke, društvo izokrenutih vrijednosti kome jesu kumovali, prije svih, političari i njihovi mentori, utemeljitelji ideologije mržnje iz devedesetih godina prošlog vijeka. Ali svi smo saučesnici, ako ne činimo ništa. Mladi su ovdje izgubljeni, nude im se mržnja, samoživost, nagonska zadovoljstva, kao glavni pravac u začarani krug balkanskih zabluda. Zato, mladi koji istinski pokušavaju naći svoj put, a njih je cijela armija, shvataju da su ovdje prekobrojni, da za njih mjesta i života nema. Njihov put je najčešće put vani, put u neke druge, bolje svjetove, daleko od naše žabokrečine.

Tragična istina je da su nam mladi postali prekobrojni, zla sudbina koja će još dugo vladati ako svi zajedno ne pokušamo razgrnuti oblake i dozvoliti da nam sunce obasja druge puteve i istinske vrijednosti. Zarad nas samih, naše budućnosti, ali i današnje mladosti koja je 2014. tokom poplava pokazala svoje drugo, pravo lice, kao i što ga pokazuje uvijek kada se ispravno usmjeri, kao i ovih dana kada se sakupljaju sredstva za liječenje male lavice Sofije Mićević.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Izdvojeno
Najčitanije