Kolumne

Rama u Beograd, Rama iz Beograda

Skandal, nesumnjivo, dodatak diplomatski, stvari ne čini ni boljim ni gorim nego što jesu. Puklo je kao šamar usred Beograda, ali kad se strasti smire, videće se da je prva poseta premijera Albanije Edija Rame Srbiji, ipak, značajan pomak u odnosima dve države i odnosima na Balkanu.

A ako negativnih brojanja bude, upisaće ih na svoj konto Albanija čiji premijer nije uspeo da obuzda nepolitičke i nedržavničke strasti i ponaša se prema diplomatskom protokolu i precizno utvrđenom scenariju za ovako rizične posete.

Ramina poruka da Srbija treba da prizna novu realnost, to jest nezavisnost Kosova, odaslata smišljeno sa zajedničke konferencije za štampu sa premijerom Srbije Aleksandrom Vučićem, i Vučićev odmeren, ali emocijama nabijen odgovor da je Kosovo deo Srbije i da niko u Beogradu neće ponižavati Srbiju, bili su u ponedeljak jedna od evropskih top vesti. Nije to čudo, jer je krv uobičajena u odnosima Srba i Albanaca ili bar motka koju je pomenuo Vučić posle razgovora sa ambasadorima Kvinte. Kao ulaznica u krv.

Očekivalo se, valjda, posebno posle tenzija koje je pre četiri sedmice u Beograd doneo dron sa velikoalbanskom zastavom na stadion Partizana tokom utakmice fudbalera Srbije i Albanije, da popuste stege i da stvari poprime "normalan" tok; red svađa i uvreda, red tuče i smrti. Na sreću nisu, iako uvreda ne manjka, posebno u medijima koji su uvek spremni da dolivaju ulje na već zapaljenu vatru i među političarima i analitičarima koji su veći katolici od pape pa uvek bolje znaju kog je trebalo pomaziti, kog udariti, šta je trebalo uraditi, reći; krv nije na pomolu, a i motka je odložena.

Srbiju i Albaniju bi trebalo da pomire energetika i infrastruktura, vode i putevi, baš kao što su nekada nepomirljive Nemačku i Francusku pomirili ugalj i čelik

Za to se pobrinuo i sam Rama drugog dana posete porukom sunarodnicima u Preševu, na jugu Srbije gde su ga dočekali carski, da svoje probleme moraju rešavati sa vlastima zemlje u kojoj žive. Adresa ista ona koju je dan ranije uvredio - Beograd. Činjenica da je Srbiju napustio preko Kosova, pozdravljen istom onom velikoalbanskom zastavom, to ne umanjuje iako se već tumači kao "obeležavanje teritorije". Velike Albanije, razume se, iako je u tom istom Preševu Rama poručio da Albanci ne sanjaju veliku Albaniju, već veliku Evropu u koju će skupa sa Srbijom. Što podrazumeva i Kosovo.

Vrlo je verovatno da će svakom normalnom Srbinu pređašnji redovi zvučati kao veleizdaja ili u najmanju ruku kao nedostatak patriotizma i razumevanja za sve rane roda. Njima je, valjda, razumnije ponašanje predsednika Srbije Tomislava Nikolića koji je post festum saopštio kako je znao da će incidenata biti, pa nije ni hteo da razgovara sa Ramom.

Nikoliću je očito važniji sopstveni mir, koji je tog dana potražio navodno u Hilandaru, nego dobrobit dva naroda, a posebno dve manjine, prilično obespravljene srpske u Albaniji i albanske u Srbiji koja se, opravdano ili ne, takođe oseća obespravljenom. Patriotskom uhu i oku, verovatno, više prija set fotografija sa naslovnice jednog tabloida koji Ramu prikazuju kao perverznog narkomana - jer, zaboga, šta se od jednog Arnauta može drugo očekivati sem da siluje i diluje? - nego nepristrasna analiza jedne komplikovane posete koja zaista može dobiti epitet istorijske, uprkos manjkavostima.

Ako negativnih brojanja bude, upisaće ih na svoj konto Albanija čiji premijer nije uspeo da obuzda nepolitičke i nedržavničke strasti i ponaša se prema diplomatskom protokolu i precizno utvrđenom scenariju za ovako rizične posete

Za početak, naizgled najmanje važan dogovor, ali dugoročno najbitniji: kroz tri meseca građani Srbije i Albanije moći će u obe zemlje da ulaze i iz njih izlaze samo sa ličnim kartama. Pasoši i vize biće prošlost. U političkim razgovorima to se zove slobodan protok ljudi i roba, u životu je to prosto sloboda nezamisliva do pre nekoliko godina. Koliko je to veliki korak za ovo mržnjom zadojeno parče zemaljskog šara najbolje govori kratak istorijski podsetnik - Albanija je pola veka bila u dobrovoljnoj samoizolaciji, a Srbija je više od decenije bila u prinudnoj izolaciji. Vođeni krutim politikama, ljudi su bili ukopani unutar sopstvenih granica, nisu se kretali, nisu znali kako izgledaju i žive neki drugi ljudi, šta jedu, kako se oblače, šta njihova deca uče, koje pesme pevaju. Zatvoreni unutar sebe nisu se menjali dok se svet menjao svetlosnom brzinom i postali su slepo crevo Evrope, ono koje ume da se zagnoji i smrtonosno pukne.

Upotpunjen sa dogovorom o razmeni mladih kroz prgrame kulture, nauke i obrazovanja, prelazak granica sa ličnom kartom ravan je otkrivanju novog sveta. Naravno, u perspektivi, ukoliko više ne bude ometan političkim nepodopštinama.

Iz ekonomskog ugla posmatrano sada su važniji razgovori i budući dogovori o novoj carinskoj politici, zajedničkoj izgradnji autoputeva i železnice, upravljanju vodama i energetskim potencijalima. Carine što se tiče, dovoljan je podatak za 2013. koji je javno saopštio vrsni poznavalac balkanskih prilika Dušan Janjić - robe proizvedene u Srbiji proda se više u Albaniji nego u Rusiji! Ali, ta se roba švercuje preko Kosova, pa od nje država Srbija nema vajde, a ni preduzeća jer ne mogu da je knjiže kao kreditnu preporuku za širenje proizvodnje.

Treba li, dalje, ikome objašnjavati kakav boljitak može doneti autoputevima premreženi Zapadni Balkan? O rak-rani modernog doba, energetici, da se ne govori i nije reč samo o podizanju energetske efikasnosti, već i ubijanju monopola nad energetskim potencijalima koncentrisanim u malom broju ruku koje koriste nesporazume i nesaradnju među državama.

Sve je to bilo u portfelju posete koja se, nažalost, beleži samo po Raminom neprimerenom ispadu. I podsetimo, sve je to već razmatrano na letošnjem sastanku lidera regiona kod nemačke kancelarke Angele Merkel, a biće ponovo na dnevnom redu na novom sastanku u istom sastavu u Beogradu. Balkanski Beneluks, kako ga upućeni već zovu, podrazumeva šest balkanskih država bez granica, zajedničko tržište i zajednička ulaganja, zajednički nastup na svetskom tržištu. Srbiju i Albaniju bi trebalo da pomire energetika i infrastruktura, vode i putevi, baš kao što su nekada nepomirljive Nemačku i Francusku pomirili ugalj i čelik. Zvuči utopijski, posebno dan-dva posle Ramine posete, ali i sama ta poseta je zvučala utopijski do pre nekog vremena, posebno onima koji nisu ni sanjali da dve države više nisu zavađene kao pre, već da se u mnogim oblastima sarađuje.

Bilo bi, naravno, mnogo bolje da je Rama sintagmu "nova realnost" upotrebio u tom kontekstu; šta on o Kosovu misli i vrapci znaju, pa čemu ponavljanje poznatog? Nema sumnje da su mu to već rekli i oni koji, priznali mi to ili ne, kroje sudbinu i Albanije i Srbije, predstavnici međunarodne zajednice. I to je "nova realnost", jer do sada je, kako kaže profesor i bivši ambasador Srbije u Nemačkoj Ivo Visković, uvek Srbija bila meta prekorevanja i uticanja velikih.

Moglo bi se nabrajati još toga, sa dobrom, manje dobrom ili posve lošom porukom, ali valja imati na umu da se mostovi dugo i teško grade, a ruše u trenu. Napokon, Rama će u decembru opet biti u Beogradu kad se očekuje još jedan važan gost, kineski premijer Li Kećang na otvaranju mosta Zemun - Borča, a premijer Srbije je već prihvatio uzvratnu posetu Tirani. Maliciozno ili ne, ali neće mu biti potreban ni diplomatski, ni običan pasoš, ako prvi dogovor bude realizovan.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije