Kolumne

Ramiz bez Bora, Kadinjača bez petokrake

U istoj sedmici kada su vandali, još se dabome ne zna koji, sa prištinskog spomenika Boru i Ramizu uklonili Bora, u Srbiji je u opticaj puštena poštanska marka posvećena 75. godišnjici čuvene bitke na Kadinjači. Ovog puta marka bez petokrake.

Nije isto, reći će zagriženi ispitivači Titovog dela, naprasni i iskreni antikomunisti i ini ispravljači i prepravljači istorije prošlog veka.

Zaista, donekle nije isto; partizani Boro Vukomirović i Ramiz Sadiku zajedno su uhvaćeni 1943. godine i zagrljeni streljani na putu od Đakovice do Prizrena. Zajedno u životu, borbi protiv fašizma i smrti, decenijama su bili jedno od najvažnijih obeležja kosovske novije istorije. I mnogo više od toga; dokaz da je moguće zajedno živeti i zajedno umirati, ako se mora. Odoleli su potom i NATO bombama i svim pokušajima naoružanih protagonista rušenja njihovih ideala. I onda volšebno razdvojeni. Preko noći. Neznano.

Sa Kadinjačom stvari stoje malo drugačije; ona je prva epopeja antifašističke borbe na tlu Srbije/Jugoslavije u Drugom svetskom ratu, u istoriji zabeležena kao prva ofanziva NOB-a (mada je ispravnije kazati Hitlerovih snaga, ali to je rasprava za vojne stratege). Braneći prvu oslobođenu teritoriju na tlu Evrope, "republiku" dugu 67 dana i obezbeđujući odstupnicu Vrhovnom štabu NOB-a na čelu sa Josipom Brozom Titom, stradao je čitav Radnički partizanski bataljon. Činili su ga mahom užički radnici. Neki sa petokrakom, neki bez nje, ali svi sa istom idejom. I pod istom komandom, dopadalo se to kome ili ne.

Manje mladi, ali i mlađi čitaoci Kadinjaču vide prevashodno očima Žike Mitrovića i filma "Užička republika" iz 1974. godine... U kom su svi borci Radničkog partizanskog bataljona imali petokrake... Što je, nema sumnje, umetničko-ideološko retuširanje stvarnog stanja. I, priznali ili ne, svi na Kadinjaču gledaju - ko to još uopšte čini - kroz dijalog o "novoj republici" siročeta (Žarko Jokanović) i naizgled mrguda pekara koji ga hrani (Petre Prličko) i suštinskog pitanja uplakanog mališana: "Šta će meni, Pero, nova republika bez tebe?"

Nepobitno je, dabome, da su umetnički kreatori "Pošta Srbije" kao motiv za jubilarnu marku izabrali ulje na platnu Dragoljuba Vuksanovića "Borci sa Kadinjače" iz 1970, gde su u prvom planu ratnici bez ideološkog obeležja komunizma - petokrake. Faktički ništa tu nije retuširano, mada su, s druge strane, imali mnoštvo drugih umetničkih motiva na kojima je petokraka nezaobilazna. Kao što je bila na jubilarnoj marki izdatoj pre samo pet godina.

Ništa nije retuširano, a opet jeste, kao što se već decenijama temeljno na ovim prostorima uklanja sve što je imalo veze sa bliskom prošlošću. Eto, pomenuti Broz odavno je proteran iz užeg i šireg centra Beograda na daleku periferiju iako ga po svim istraživanjima javnog mnenja baš u Srbiji svrstavaju među najznačajnije Srbe svih vremena. Premda, što svi znaju, po nacionalnosti nije bio Srbin. (Namerno ne piše da je bio Hrvat, jer su osporavanja Titove ličnosti i dela dosegla mitske dimenzije, toliko velike da će mnogi na koncu poverovati da je bio samo mit svih tih jugoslovenskih decenija!)

Nema zabune; po istom, samo još rigidnijem modelu, partizanski generali i idejni tvorci novog doba - nastalog i na kostima Radničkog partizanskog bataljona - rušili su i satirali sve što im je mirisalo na "staro", "buržoaziju" i "asistokratiju", postajući usput novi buržuji i nova isistokratija. Crvena. I autokrate. No, treba li jedan tragičan istorijski nonens, bilans crvenog terora, da bude jedini model ponašanja za sva vremena? Zar nije bolje takve istorijske aršine odložiti u arhive i na svet gledati bez ostrašćenosti koja skida i mrtve glave? Kao onu Bora Vukomirovića? Zar pogled unazad uvek mora da bude zasut pepelom i prahom?

Nije, naravno, surov obračun sa bliskom prošlošću, stran ni drugim zemljama i narodima, ali, opet, moramo li svi da budemo vandali, grobari i prevrtači kostiju? Jeste ta petokraka, Borova, Ramizova i užička - ne ona, nego oni koji su se iza nje krili - mnogim ljudima nanela zlo. Ali, mnogima je i dobro donela; gde je prevaga u večitoj borbi sud će jednom dati istorija. Koju, avaj, kao i vazda, pišu pobednici. A sve češće pobednici pobednika.

I retušeri, da proste oni koji taj zanat valjano rade.

Ovde, na ovim prostorima, među onih više od 20 miliona jugoslovenskih državljana, većinski su se decenijama zaklinjali zastavi sa petokrakom i s ponosom pevali "Hej, Sloveni". I poslednje balkanske ratove započeli su, na svim stranama, ljudi koji su nosili petokraku. Istina, onda su je bacili u jendek, jamu, kosturnicu, na zgarište. I odrekli se ne samo petokrake, nego i sopstvenog dotadašnjeg života.

Neki su, nema spora, imali manje toga za odricanje, a neki više, ali to nije odveć važno jer su svi ugrađivali pokoji kamičak i u njen život i u njenu smrt.

Pravo pitanje je, međutim, kako to da od Titovih pionira, omladinaca, vojnika, brigadira i komunista najbrži preko noći, temeljniji posle godinu, deceniju, postadoše četnici, balije, ustaše? Ili u blažoj varijanti - pročetnici, probalije, proustaše? U naizgled još blažoj, Srbende i njihovi pandami u ostalim balkanskim narodima i državicama. Gde su skembali fotografije sa mnogih zakletvi, pionirske marame, zastave sa petokrakom i bakljama? Kad su im usahle suze koje su navirale čim se povede priča o Boru i Ramizu i čuje ono pitanje: "Šta će meni, Pero, nova republika bez tebe?"

Niko ne tvrdi, niti to može bilo ko sa iole razuma tvrditi, da su u počivšoj SFRJ svi bili komunisti. Daleko bilo, ne bi ni valjalo da svi misle iz jedne glave, gledaju iz jedne perspektive, pa pucaju sa jedne kote. Kao što ne valja da danas budu svi antikomunisti, posebno kad su im neprijatelji oni druge vere i nacije. I, dabome, izdajice u sopstvenim redovima, koje odolevaju običaju razgradnje svega što je bio pre nas.

I, ne zaboravimo napokon; svi novi vladari novih državica negde u skrivenom kutku imaju sliku Josipa Broza Tita; ne fotografiju, ulje, bistu, već skicu onoga kako bi voleli da izgledaju u očima naroda koji ih sledi. I mnogi bi, ne trepnuvši, da se vreme preokrene, opet pevali stare pesme sa istim žarom. E, baš su zbog takvih i onih koji im veruju i bespogovorno ih prate razdvojeni kameni Boro i Ramiz, a Kadinjači javno ukinuta petokraka. Kao što je zbog istih takvih pre sedam decenija temeljno promenjena slika stvarnosti, rušeni spomenici, spaljivane knjige. I tada i pre njih. Ramiz i Boro su samo ogoljena slika tog ljudskog jada koji prekraja i vreme i ljude po svojoj meri.   

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije