Kolumne

Riješimo ovu depresiju odmah

Miodrag Pandurević

Analizirajući socijalno-ekonomski trenutak BiH u ovom trenutku i poredeći ga sa sličnim situacijama u 20. stoljeću možemo izvesti niz analogija koje upućuju na zaključak da možemo primjenjivati analogna rješenja koja su nekad bila primjenjivana, a u cilju razrješenja postojećih stanja.

Sa stanovišta problematike zaposlenosti u BiH, dakle sa socioekonomskog aspekta možemo reći da je u komparaciji sa Velikom depresijom 1929. godine u dijelu nezaposlenosti BiH u velikoj depresiji. Novija ekonomska naučna misao u Americi konstruisala je i termin "duga depresija" za određene periode ekonomskog razvoja i stanja ekonomije u SAD, tako da sa puno osnova za našu situaciju možemo reći da su primjenjiva oba termina i da se kod nas radi o dugoj, velikoj depresiji. Sa psihološkog stanovišta možemo reći da je u potpunosti identična situacija. Prema najnovijim izvještajima i istraživanjima Svjetske zdravstvene organizacije, BiH zauzima prvo mjesto u svijetu po upotrebi antidepresiva kod građana, dakle pravac akcije društvenog djelovanja svih subjekata kako političkih stranaka na političkoj sceni, tako i svih društvenih institucija i nevladinog sektora, treba da bude usmjeren u cilju prevazilaženja ovakvog stanja, što u praktičnom smislu znači sa dobro osmišljenim programima i planovima za razrješenje problema nezaposlenosti indirektno, odnosno najdirektnije bez upotrebe medikamenata uticati na vraćanje optimizma i nade kod stanovništva u bolju ekonomsku perspektivu i bolje sutra. U koncipiranju pozitivnog programa akcije moramo krenuti od statističkih pokazatelja i kalkulacija o realnim veličinama gubitaka koje imaju socijalni fondovi i budžet bez pretenzija da se konkretnim mjerilima utvrdi gubitak u zadovoljstvu građanstva i gubitak u populacionom smislu.

Analiza kretanja nezaposlenosti od 2010. do 2016. godine ukazuje na to da nikad nije bilo ozbiljne akcije, ozbiljnog plana, koncentracije društvene pameti kroz "trust mozgova ekonomskih" da se ovaj problem razriješi, skoro potpuno ravna linija koja ilustruje nezaposlenost mladih od 15 do 30 godina pokazuje sintetičke slabosti svih strategija, politika, propisa i egzekutive. Analizom gubitaka fondova, zdravstvenog i penzionog, te entitetskih budžeta po osnovu poreza na plate jasno ukazuje na to da je kumulativ tih gubitaka veći nego potreba za kreditnim sredstvima koja bi bila stavljena u funkciju razrješavanja tog problema. Za ovakvu akciju i osmišljen plan nadležnih vlasti, dakle od najnižih lokalnih do najviših državnih koji imaju koordinirajuću ulogu i ulogu subjekta koji se zadužuje kod međunarodnih finansijskih institucija do sada nisu ni rađene kvalitetne tehničke podloge, niti makroekonomske analize koje bi dale jasnu sliku i pravac nužne akcije.

Egzaktni pokazatelji o društvenim izdacima za nezaposlenost zajedno sa budžetskim gubicima zbog nezaposlenosti, te gubicima usljed hroničnog spoljnotrgovinskog deficita u sektoru agrara jednaki su, pa čak i veći od godišnje rate kredita dobivene po najpovoljnijim uslovima Svjetske banke i Evropske banke za obnovu i razvoj.

Prednja konstatacija upućuje na potrebu da se otklone svi nedostaci, odnosno izvrši reforma svega onoga što predstavlja smetnju zdravorazumskog ekonomskog promišljanja u kreiranju ekonomskih politika.

Kao prvo pojavljuje se problem loše koncipiranih strateških dokumenata kao što je pozicija rasta BNP i strategija zapošljavanja koji su nesporno u nadležnosti entiteta. Projekcija rasta bruto nacionalnog proizvoda koja je za prošlu godinu bila 2,5%, a za narednu, 2018. godinu se očekuje 3,5% je krajnje komformistički pristup u koncipiranju bruto nacionalnog proizvoda. Kao prvo rast bruto nacionalnog proizvoda se ne planira, već se on očekuje tako da takva "možebitna" strategija apsolutno nikoga ništa ne obavezuje u smislu sprovođenja zacrtanih politika i strategija. Pošto smo konstatovali u uvodu ovog članka da je stanje koje možemo definisati dugom velikom depresijom, nužan je i veliki vanredni napor da se planira visoka stopa rasta bruto nacionalnog proizvoda i, shodno tome, visoka stopa zapošljavanja.

Niska stopa BNP-a i stopa zapošljavanja 1,8% zvanično produžavaju stanje duge depresije i zvanično kažu da će se ova nezaposlenost eliminisati za 25-35 godina.

Imajući u vidu vrijeme čekanja na posao, te vrijeme za koje će biti nađen posao jasno se upućuje na zaključak da aplikant za posao može direktno sa biroa na penzioni fond, tj. budžet.

Jasno je da je ovo nemoguća situacija, ali je tako inauguriše zvanična politika.

Da se vratimo stopi BNP-a: uobičajena stopa koja podrazumijeva razvoj za makroekonomiste je 7,5%. Takvu ili sličnu situaciju je imala bivša SFRJ, kada je u jednom trenutku na biroima bilo 1.100.000 nezaposlenih pa je ekonomska misao usmjeravala rješenje ovog problema tako da se sa rastom od 3,5% ide na 5,5%, a nakon toga 7,5%, da bi se nominalni broj nezaposlenih od 1.100.000 smanjio na 200.000. Period očekivanih efekata rasta stope od 7,5% je sedam godina, tako da i primjenom takve stope rasta u BiH ne može se očekivati eliminacija ovako visoke stope nezaposlenosti prije pet do sedam godina. U ekonomskoj istoriji SAD, i to u periodu rasta od 1945. do 1968. godine i relativno stabilnog razvoja, stopa nezaposlenosti od 4% je zadržavana sa 3,5% rastom BNP-a.

Dobrih primjera iz privredne istorije imamo veliki broj, ali iz sopstvene privredne istorije imamo situaciju koja može poslužiti za podstrek, a to je rast BNP-a Kraljevine Jugoslavije u vremenu vlade Milana Stojadinovića koja je dosezala i do 14,5%. Bivša SFRJ je takođe zemlja koja je imala visoku stopu razvoja BNP-a i svrstala se među zemlje sa najdinamičnijim razvojem. Jasno je da izneseni argumenti govore da se u zvaničnim dokumentima koji definišu ciljeve ekonomske politike moraju postaviti daleko ambiciozniji ciljevi i napustiti "komformistička" teorija ekonomskog planiranja.

Iskustva zemalja zahvaćenih velikom ekonomskom krizom tridesetih godina ukazuju na to da su ekonomska misao i aktuelna vlast poslije katastrofalnih dešavanja na ekonomskom planu s početkom velike krize 1929. godine relativno brzo uspoređujući sa reakcijama vlasti u BiH reagovala na novonastalu situaciju. Može se reći da je zaustavljanje naglog pada zaposlenosti već počelo 1932. godine, da bi 1933. već nezaposlenost rapidno opadala kako se to jasno vidi na narednom grafikonu. Dakle, za period od dvije godine aktuelne vlasti su se snašle i preduzele odgovarajuće mjere u smislu zaustavljanja nezaposlenosti 1932. i obaranja nezaposlenosti 1933. Svakako da je snažan pečat obaranju svjetske nezaposlenosti dala ličnost Roosvelta i njegov dolazak na vlast 1933. U periodu krajnje tačke kulminacije nezaposlenosti koja je bila početkom 1933, za dvije godine, dakle 1933. i 1934. godine, ona rapidno počinje opadati. Nezaposlenost koja je eskalirala 1929. je oborena za dvije trećine u 1933. i 1934. godini. Sve to upućuje na zaključak da je taj period za istraživače i kreatore uspješnih mjera ekonomske politike veoma interesantan. Od iskustava koja možemo iskoristiti za današnje dnevnopolitičke ekonomske probleme svakako su interesantna iskustva SAD, Švedske, Čehoslovačke, Velike Britanije, Poljske, dok je iskustvo Njemačke do perioda dolaska Hitlera na vlast interesantno sa stanovišta preduzetih mjera na suzbijanju nezaposlenosti. Interesantan je i set mjera koje je bivša Kraljevina Jugoslavija preduzela, specijalno u domenu rasterećenja zaduženosti seljaka. Zanimljivo je švedsko i američko iskustvo u stvaranju političkog konteksta za usvajanje antikrizne reforme u društvu. Promjenama sistema su prethodili politički dogovori stranaka na političkoj sceni, te iz tog perioda je izašla krilatica "novi dogovor" (new deal), dok je u Švedskoj fundament udaren dogovorom seljačke stranke i socijaldemokratske švedske stranke 1934. godine, te je Švedska na bazi tog dogovora imala 40 godina dug period ekonomskog prosperiteta i stabilnosti. Sa stanovišta ekonomske misli, najinteresantnije je posmatrati ekonomsko kretanje u Velikoj Britaniji, gdje na sceni imamo Laburističku partiju i značajnog mislioca Johna Maynerda Keynesa, kao predstavnika engleskog establišmenta sa njegovim idejama o potrebi velike državne intervencije u sektoru zaposlenosti od strane državne vlasti. Za nas, kao malo društvo, u značajnoj mjeri može biti vrlo interesantan slučaj programa koji je iznio Nečez, bivši predsjednik čehoslovačke vlade, i koje su dale veoma dobre rezultate za veoma kratko vrijeme. U kontekstu razrješavanja duge velike depresije u BiH imamo okolnosti koje su neuporedive u odnosu na vrijeme velike ekonomske krize, a u smislu povoljnosti tih prilika, tako da je pravo čudo da kreatori ekonomske politike i ekonomska misao te povoljnosti nije uočila i iskoristila za dnevnopolitičke potrebe i povoljniji socioekonomski ambijent. Očigledno je da je pretpostavka za dalekosežne i dugoročne promjene u socioekonomskom sistemu i nezaposlenosti možemo uraditi tek kad izvršimo modernizaciju ekonomske svijesti. To je duhovna pretpostavka s kojom je Mahatir krenuo u razvoj Indonezije.

Modernizacija mentalnog okvira je sama po sebi veoma složena i kompleksna tema, koju treba posmatrati iz više različitih uglova - sa stanovišta naslijeđenih tradicionalnih animoziteta, nacionalnih karakteristika, kulturoloških razlika socijalnog porijekla, nivoa obazovanja, morala, itd, što faktor sam po sebi čini suštinu bosanske zaključanosti za sveukupni napredak. Ovaj aspekt zaslužuje posebnu interdisciplinarnu analizu, te se po tom pitanju u ovom tekstu ne bi moglo dalje analizirati. Ali u svakom slučaju sine quanon bez koga se ne može krenuti u opsežne poželjne reforme, u interesu svih.

Gdje su ta radna mjesta?

Nekoliko značajnih činjenica koje ćemo ovdje iznijeti ukazuju gdje su ta radna mjesta... Polazište ove priče je konstatacija koju je iznio nobelovac Gunnar Myrdal, koji je doslovce rekao: "A tek u poljoprivredi bitka za dugoročni ekonomski razvoj se gubi ili dobija". Prema izvorima Kunova, BiH je početkom prošlog stoljeća u stočarstvu mjerenom brojem grla na 100 stanovnika bila iznad Njemačke i Francuske. Ovo je objektivan pokazatelj, a najbolja ilustracija tog kretanja se vidi iz grafikona koji obuhvata period od 1875. do sada.

Vrlo značajnu informaciju sadrže statistički godišnjaci sedamdesetih godina prošlog stoljeća, koji su evidentirali oko 100.000 kooperanata u sektoru ratarstva i stočarstva. U spoljnotrgovinskoj razmjeni BiH dugo godina iskazuje trgovinski deficit u sektoru agrara u iznosu od dvije milijarde. Eliminacijom trgovinskog deficita stvorio bi se ambijent, uz adaptaciju privrednog i bankarskog sistema, za 70.000 radnih mjesta. Dakle, postizanje ovog cilja eliminacija trgovinskog deficita, i postizanje pozicije neto agrarnog izvoznika dovelo bi do značajnog priliva sredstava u budžet, kao i u penzioni i zdravstveni fond.

Imajući u vidu veliku otvorenost bh. tržišta i međudržavne ugovore koji bi otvorili druga tržišta da se zaključiti da BiH ima neizmjerne mogućnosti za izvoz. Međutim, od prvorazrednog je prioriteta doći u poziciju neto agrarnog izvoznika. Za realizaciju ovog cilja neophodno je preduzeti niz radnji, promjenu sistema, kao i stvaranje novih institucija, koji bi bili podrška ovako ozbiljnom cilju. Ali svakako prva je stvar da je stanovišta postojećih sistemskih rješenja neophodno usaglasiti, odnosno iznivelisati makar stope PDV-a koje opterećuju inpute u poljoprivrednoj proizvodnji. Visoka stopa PDV-a u BiH, te nizak nivo subvencionisane poljoprivredne proizvodnje u značajnoj mjeri smanjuju izvozne mogućnosti i konkurentnost. No, to je prisutno u pojedinim oblicima intenzivnog farmerskog uzgoja i ne može biti osnov za tvrdnju da smo principijelno nekonkurentni.

Postavlja se logično pitanje vrijedi li ulagati u poljoprivredu i pod kojim uslovima. Na ovo se pitanje može dati potvrdan odgovor sa stanovišta finansijskog aspekta sveukupne koristi proizvođača, budžeta i fondova, a priča o uslovima je poseban paket reformi sam po sebi.

Precizno su mjerljivi mogući efekti ulaganja u poljoprivredu na bazi provizorne kalkulacije potrebnog nivoa sredstava i efekata, a koja bi mogla zaposliti 100.000 radnika po smanjenim opterećenjima na lične dohotke.

Mogući inkaso u fondove i budžet po jednoj kalkulaciji ulaganja može biti 600 miliona PDV-a u budžete i 170 miliona u fondove PIO i zdravstva. Za koncipiranje ovako ambiciozno zamišljene reforme i realizaciju zadataka iz njih postoji "intelektualna oštrina" i postoje finansijska sredstva, ali je za realizaciju ovog potrebna "politička volja" koju treba stvoriti.

(Autor je pomoćnik ministra u Ministarstvu civilnih poslova BiH)

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Izdvojeno
Najčitanije