Prijateljstva, ona prava, obično se učvršćuju ne u vremenima blagostanja, već, naprotiv, tokom teških iskušenja. Takva prijateljstva ostaju za sva vremena. U politici je teško govoriti o prijateljstvima, već prije o pukim interesima, pa ipak ponekad se učini da i nije sasvim tako.
Ako te neko gotovo pa doslovno uhvati za ruku, povuče za sobom i maltene u posljednji čas spasi od sigurne smrti, onda to može biti put ka velikom prijateljstvu i partnerstvu.
Dvije zemlje imale su različite interese u regionu, istorija im je bila ispisana sukobima i mržnjom, pripadali su različitim vojno-političkim savezima, a u bliskoj prošlosti težak incident u vazduhu doveo ih je na ivicu rata. Činilo se da su im odnosi nikad gori... Njihovim liderima i tim državama.
A onda jedne noći u jednoj od te dvije države spremljen je državni udar. Pokrenuo se dio vojske, neko će reći uz pomoć stranih obavještajnih službi. Ali, legitimno izabrani predsjednik ipak nije spavao, ili je neko drugi bio budan. Puč je spriječen u posljednji čas, narod je izašao na ulice. Od tada odnosi između dva lidera i njihove dvije zemlje postali su ne samo partnerski, već prijateljski, strateški.
Da li su ti lideri demokrate ili ne i koje su to dvije države - za ovaj tekst i nije toliko bitno, iako svi znamo o kome se radi. Poenta priče je da u politici ne postoje vječita neprijateljstva i sukobi, te da se sve može prevazići, prije svega traženjem zajedničkih interesa i gradnjom povjerenja.
Od balkanskih lidera izgleda da je to ponajprije shvatio predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Iako zemlje Evropske unije ni danas nisu baš naklonjene Srbiji, Vučić je trasirao evropski put Srbije i postao najpouzdaniji partner na Balkanu njemačke kancelarke Angele Merkel. Evropska unija i Njemačka, prije svih, najveći su investitori u Srbiji. S druge strane, Srbija je i glavni turski partner na Balkanu. Odnosi Srbije i Turske su nikad bolji, a Vučića i Erdoana prijateljski. Neko će reći da Turskoj i njenim interesima godi makar ovakav povratak na Balkan, ali treba znati da Turci ulažu velika sredstva u Srbiju putem investicija i to nerijetko u male ruralne sredine, što je veoma bitno za Srbiju (posljednji primjer je pokretanje fabrike u Lebanima.) O odnosima Srbije i Rusije u ovom trenutku i ne treba puno trošiti riječi s obzirom na sve istorijske i sve druge veze dva naroda.
Moguće da i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik sve više shvata novonastale realnosti, o Erdoanovoj posjeti Bosni i Hercegovini izjasnio se da je to posjeta velikog lidera jedne velike zemlje i da je ona sasvim u redu ako se ne dotiče unutrašnjih odnosa u BiH.
Jedini koji djeluje anahrono u ovoj štoriji jeste predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović. Servilan do bola, pred Erdoanom, ponizio je prije svega samog sebe, poslao negativnu poruku Evropi, a kako stvari stoje, zakačio se i sa samim Erdoanom a vezano za odnose sa Srbijom.
Mala smo mi zemlja i mali narodi da bismo se inatili sa svijetom, pa ipak ne tako mali i beznačajni da bismo nekome ljubili skute. Koliko god je ovo parče zemlje malo, u isto vrijeme je i veoma interesantno, i Istoku i Zapadu. Sa svima treba graditi mostove prijateljstva i saradnje, ali u ovoj činjenici tražiti i svoju šansu.
Ali preduslov svih preduslova je da sami međusobno postignemo istinsko pomirenje, da gradimo mostove saradnje i povjerenja, na osnovama antifašizma, jednakosti i ravnopravnosti naroda i građana, slijedeći evropske tekovine. Alternativa je nastavak trvenja i zapinjanje na svakom koraku, valjanje u ustajaloj močvari i servilnost prema svemu i svakome, kao i ono najstrašnije - egzodus naše mladosti u dobrovoljne janjičare po Evropi i svijetu.
(Autor je satiričar)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.