Tek što je ova senzacionalna priča legla, pojavila se opet slična, sad u "Večernjem listu", opet s dubinskim uvidima u ruske motive i želje, ali bez citiranja bilo kakvog izvora.
Da se ondje zbilja vrte takve kombinacije, dobro bi ih krili, onako kako samo Rusi to umiju... Dakle, po svemu sudeći, te sumnjive informacije pušta MOL. Zašto? Bit će zato da unaprijed onemogućuju rusku akviziciju njihova vlastitog pedesetpostotnog udjela, koji su sami stavili na prodaju, a ne vrijedi bez hrvatskih dvadeset pet. Stoga se ta transakcija, o kojoj zasad zapravo nema ni govora, prikazuje kao neka dalekosežna operacija i time pobuđuje nervoza u hrvatskoj javnosti, vječno ustrašenoj od ruskog presizanja, a istodobno uznemiruje aktere u europskom političkom prostoru, kojima izmiče kontrola nad energetskom opskrbom s Istoka.
Panika koja se tako izaziva služi tome da se prodaja Ine zapravo spriječi. U Mađarskoj grade se da je prodaju, a istodobno čine sve da prodaju otežaju, odnosno onemoguće, budući da, u svarnosti, ne žele ustupiti kontrolni paket nekom realnom kupcu. Dva su bloka koja kod njih o tome odlučuju. Prvo su mađarski oligarsi na čelu s Hernadijem, vlasnici većinskog udjela, koji traže veliki novac, iznos koji prelazi realnu cijenu, uz jamstvo da će biti obustavljen progon Zsolta Hernadija - bez toga, naravno, nema se o čemu razgovarati... Drugi, tu je sama mađarska država - njoj prodaja uopće ne odgovara, ni politički ni ekonomski. Prilikom prodaje realizirala bi - na papiru - zanemariv iznos za svojih 25% od 50%, a percepcija domaće javnosti, koja očekuje ekspanzivnu ekonomsku politiku i, uopće, snažnu mađarsku prisutnost u regiji, bila bi u slučaju prodaje, krajnje nepovoljna. Stoga će financijski i politički krugovi u Budimpešti zajednički nastojati da zadrže dominantnu poziciju u Ini i to će pokušati ostvariti tako da je stave na prodaju, zatim dokažu da je nemoguće pronaći realnog kupca i naposljetku isforsiraju dogovor s hrvatskom vladom, koji bi im omogućio da konsolidiraju svoja upravljačka prava, vjerojatno već stečena kupnjom dionica na slobodnom tržištu, preko nevidljivih partnera.
Poput mudrih djevica koje su uspjele očuvati čast i odjednom shvatile da su se bezobrazni nasrtaji muškaraca prorijedili, državice koje su nastale na razvalinama Titove džepne velesile ne mogu pobjeći od spoznaje da je Balkan izgubio privlačnost za predatore
Činjenica da je Milanovićeva vlada bez krzmanja pokazala spremnost da svoj udio u Ini zaista proda nekom trećem šokirala je mađarske kombinatore. Prema dosadašnjem iskustvu, mislili su da se uvijek mogu osloniti na pohlepu utjecajnih ljudi u Zagrebu. Činjenica da nisu dobili neku ponudu ispod stola, ovu hrvatsku vladu u njihovim očima diskvalificira kao partnera. MOL, naime, treba sukuba, vlast koja će, kao Sanaderova, glumiti interes za upravljanje kompanijom, a zapravo dopustiti - u zamjenu za neki manji novac po privatnim računima - da se portfelj dalje obezvređuje i ta nekoć moćna nacionalna naftna kompanija pretvara u beznačajni satelit budimpeštanske centrale. Tu je, dakle, još jedan element - budući da je nemoguće ovakav sporazum nametnuti sadašnjoj vladi, možda će se moći sljedećoj, što znači da treba zavlačiti, izmišljati nesavladive prepreke i pritom pokušati održati kontakt s ljudima iz prošle vlade, koji mogu ući u sljedeću - a oni su se pokazali dovoljno kooperativnima.
Tko će im se preporučiti kao idući partner, lako ćemo uočiti čitajući novine. Poslije pripreme s novinskim pričama o navodnom velikom ruskom interesu, uslijedit će izjava nekog heroja s domaće političke scene, koji će proklamirati "nacionalni interes". Nacionalni interes da se Ina ne proda, nego nastavi plovidba u dvojcu s kormilarom, prokušanim Zsoltom Hernandijem. Dakle, kao što reče Don Corleone svome sinu na smrtnoj postelji: "Izdajnik je onaj tko ti predloži sastanak na neutralnom terenu!"
Što se iz svega može zaključiti? Problem koji Hrvatska ima s Inom, samo je njen problem. I sve ostale probleme morat ćemo riješiti sami, u Hrvatskoj i u cijeloj regiji. Najveća prijetnja u vezi s penetracijom globalnih interesa bit će činjenica da za penetraciju više neće biti mnogo interesa. Poput mudrih djevica koje su uspjele očuvati čast i odjednom shvatile da su se bezobrazni nasrtaji muškaraca prorijedili, državice koje su nastale na razvalinama Titove džepne velesile ne mogu pobjeći od spoznaje da je Balkan izgubio privlačnost za predatore.
Nema sumnje da su Rusi bili zaintersirani za Jadranski naftovod, a direktori "Gazpromnjefta" doći će prije ili kasnije da pitaju za cijenu Ine, koju bi mogli spojiti s Naftnom industrijom Srbije, gdje stvari ne idu blistavo. Ali to nije tek problem Srbije, srpskog tržišta, pa čak ni Balkana - Europa je u krizi, Europa stagnira i već godinama štepa s pola ili jedan posto rasta PDB-a, što s obzirom na prirast stanovništva nije ni egal, nego čisto nazadovanje. Dotle je pregrijana turska ekonomija morala umjetno smanjiti rast sa stabilnih sedam na pet posto rasta povećanjem kametnih stopa, a Azija, nakon kraćeg prestrojavanja, opet buja... Lako je pogoditi da će sav ruski novac i sav novac Zapada uložen pretežno u njihov energetski sektor - gotovo tisuću milijardi dolara - biti upotrijebljen za gradnju azijskog naftovoda. Tamo je budućnost. Ovdašnji "geostrateški imperativi" su iluzija regresivnog društva. Niti je Ruse briga za hrvatske naftovode, niti Amerikance za balkanske baze, niti Nijemce za stanje ekonomije u regiji, niti Bruxelles za razvoj demokracije u Bosni. Odnosno, stalo im je svima za sve to, ali malo, vrlo malo... Kao onaj ruski poručnik iz vica, koji je prvo izgrdio vojnika jer je na pitanje lete li krokodili odgovorio potvrdno, a kad je ovaj objasnio da je to rekao "tovarišč polkovnik", požurio da pojasni, što i ja sada činim: "Ljetajut, daa, ljetajut, ali toooljko nisko!" (Kraj)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.