Kolumne

Sa suda na kazališne daske

Prije će mrtvi dobiti satisfakciju od hrvatskog pravosuđa nego živi novinari, članovi Hrvatskog novinarskog društva!

O ubojstvu obitelji Zecu u Rijeci se upravo postavlja kazališna predstava koju režira mladi Oliver Frljić. Preživjeli članovi te obitelji (preselili su se u Banjaluku) od hrvatske su države, odlukom Sanaderove vlade, dobili novčanu odštetu. Sto zagrebačkih intelektualaca sad je pak potpisalo peticiju da neka zelena površina u gradu dobije ime "Park obitelji Zec". Time stvar ulazi u povijest i umjetnost, iako, zapravo, još nije dobila sudski epilog.

Prvi proces oko slučaja Zec vodio sam prije dvadeset i tri godine, predzadnji dobio prošle godine, a jedan još traje. Tri su to od oko dvije stotine slučajeva klevete koji su na hrvatskim sudovima protiv mene vodili ili se vode kao autora novinskih članaka ili urednika novina u kojima su izlazili. Među tužiteljima bio je lijep broj ratnih zločinaca, od kojih su neki u međuvremenu smaknuti ili osuđeni.

Prvi je bio Arkan, kojega je zastupao pokojni advokat Slobodan Budak - a i njemu onih sto intelektualaca želi, ne znam samo zašto, dodijeliti u Zagrebu trg ili ulicu! Zatim su tu Branimir Glavaš, Tomislav Merčep, te izvjesni gospodin Milanković, otpremljen u buturu zbog zapovjedne odgovornosti za likvidaciju deset civila iz Siska. Mirko Norac pokrio se ušima, odgulio svoje i sad je na slobodi, oženjen nekom patriotkinjom s kojom se zaručio još na robiji. On se nije upuštao u avanturu obrane časti na hrvatskom sudu, kao ni Ante Gotovina, koji je moje članke, kao i sve haške invektive, strpljivo prešutio. General Čermak u Haagu je oslobođen pa sam se s njim izmirio i sprijateljio, a on je tužbu povukao. Đuro Brodarac umro je u zatvoru i nije dospio tužiti, ali se javio njegov zamjenik, Vladimir Milanković. Na koncu, uspio sam s vrata skinuti i g. Sinišu Rimca, pričuvnog pukovnika Hrvatske vojske, pripadnika odreda tjelesne straže ministra Šuška. Optužen da je na obroncima Zagrebačke gore 1991. ustrijelio dvanaestogodišnju Aleksandru Zec, najtužniju žrtvu toga masakra, spomenut je u članku koji sam napisao kad se g. Merčep posljednji put pokušao vratiti na političku scenu. Prilikom kandidature Milana Bandića za predsjednika države gurao se među njegove pobornike te zaslužio jedan prikaz svoje karijere. Tada me Rimac, pripadnik njegove postrojbe, vulgo "eskadrona smrti", tužio za uvredu časti i štetu nanesenu njegovu ugledu, iako upravo leži u zatvoru, ali zbog nekog drugog ubojstva. U aferi Zec pravomoćno je oslobođen, pa smo moja odvjetnica, prilježna mlada pravnica Elizabet Tresk i ja imali težak zadatak da dokažemo kako činjenica da je oslobođen nipošto ne dokazuje da je nevin. Neravnopravnu pravnu bitku protiv pukovnika Rimca, koji je kao hrvatski branitelj spor vodio bez naplate sudskih pristojbi, naposlijetku smo uz trostruki habeas corpus dobili koncem prošle godine.

Sad mi ostaje jedino proces s Tomicom Merčepom na Županijskom (okružnom) sudu. No, tu sam ja svjedok optužbe. Kao suizdavač i glavni urednik "Globusa" u sporu s njim ranije sam izgubio znatan novac. Svotu koju je dobio, hvalisao se po novinama taj miles gloriosus, upotrijebio je da sagradi kuću na moru kod Novog Vinodolskog. Naravno da ju je gradio bespravno, ali sad je legalizirana, jer je sadašnja nekompetentna esdepeovska vlada odlučila da sve te nakaradne objekte ozakoni.

Prilikom obilježavanja posljednje godišnjice pada Vukovara, Merčep se našao u koloni sa članovima te vlade, a branitelji su im prepriječili put na Ovčaru. Patetični vladinovci patetičnog su Merčepa gurali pred sobom u kolicima - on se, naime, gradi da je teško bolestan. Možda su branitelji dobro učinili što su ih zaustavili, jer ovaj lik s vukovarskom bitkom zaista nema nikakve veze, osim što je kao predsjednik lokalnog HDZ-a okupio ljude koji su po gradskoj okolici zaveli teror, što je ubrzo dovelo do ionako neizbježnog sukoba.

Obitelj Zec likvidirala je na zagrebačkoj gori Medvednici grupa ubojica koji su pripadali "policijskoj rezervi". Za rezervu bio je u MUP-u nadležan Tomislav Merčep, kao pomoćnik ministra Ivana Jarnjaka. To je bilo smutne 1991. godine, u ratno doba, ali u pozadini, daleko od frontovskih operacija. Dogodilo se u Zagrebu, gdje je žrtvom postao domaći poduzetnik, trgovac mesom Mihajlo Zec, te njegova obitelj, žena i dvanaestogodišnja kći Aleksandra. Zec je bio veletrgovac i, uz ostalo, držao je restoran "društvene prehrane" u zgradi Sabora, kad su parlament preuzeli tuđmanovci. Odmah je dobio nogu, a još nedavno, ondašnji potpredsjednik Sabora dr. Žarko Domljan, komentirajući to ubojstvo, objasnio je da je Zec bio sumnjiv. Znalo se da je Srbin, znači udbaški druker, pa je postojala teoretska opasnost da otruje zastupnike! Što bi zadalo silan udarac mladoj hrvatskoj demokraciji te inkapacitiralo narodnu skupštinu koju su sačinjavali vrsni muževi poput samoga Domljana, koji se toliko isticao u revnosti da je odmah po dolasku na vlast dao da se uništi cijela naklada zloglasne Muzičke enciklopedije Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, neprirodne enciklopedijsko-muzikološke tvorevine koju je kao glavni uednik sam strpljivo stvarao prethodnih desetak godina...

Čini se da je motiv ubojstva Mihajla Zeca bio, zapravo, posve prozaičan - naručili su ga konkurenti, koji su nastojali preuzeti unosnu trgovinu mesom na zagrebačkim tržnicama. Munib Suljić, jedan obični krimos, radio je kao trgovački putnik eksadrona smrti, popularno nazvanog "merčepovci", koji je bazirao na Zagrebačkom velesajmu, u središtu ratnog šverca humanitarnom pomoći. On je po gradu preuzimao narudžbe za umorstva, koja je onda grupa izvršavala, kad nisu radili na svoju ruku, otimljući srpske civile, koje bi mučili ili nudili uz otkupninu. Operirali su isprva u Vukovaru, zatim u Zagrebu i Gospiću, a onda u Pakračkoj poljani, gdje su na ribnjacima uredili lijep mali koncentracioni logor. Za njima je posvuda ostajao krvav trag. No, na samom početku, zapali su u neprilike - kad su Zečevi oteti, susjedi su obavijestili policiju i policija je promptno djelovala, a istražni sudac u munjevitoj akciji pokupio cijelu ekipu (osim Merčepa, koji je ipak bio pod političkom zaštitom). Strpali su ih u haps, prišarafili, i iz njih izbili cjelovito priznanje, sto i pedeset stranica zbornog pjevanja. Akciju je vodio Anto Nobilo, koji se ranije pročuo kao tužitelj na suđenju ustaškog ministra Andrije Artukovića, iz Amerike izručenog Jugoslaviji.

No, u slučaju Zec dolazi tada do fatalnog obrata. Na intervenciju Vladimira Šeksa, sve "merčepovce" puštaju na slobodu jer je ustanovljeno da je kod njihova ispitivanja napravljena proceduralna greška - nije bio prisutan advokat, kako je zahtijevao novi Zakon o kaznenom postupku. Jasan politički gest, to će izazvati val bezakonja, proširiti strah iza kojega počinje olovno doba obilježeno ratnim zločinima što najdublje traumatiziraju društvo. Čim je vidio što se zbiva, Nobilo je shvatio koliko je sati i smjesta je napustio državnu službu, posudio novac da otvori advokatsku kancelariju te ubrzo postao najtraženiji odvjetnik o kojemu gangsteri ispredaju legende.

Istodobno, Stipe Mesić - u to doba predsjednik Sabora - koji se sa Šuškom i šuškovcima sukobio na raznim političkim i personalnim pitanjima, donio mi je u redakciju "Globusa" cio sudski dossier slučaja Merčep i mi smo ga objavili. To je bio početak pravosudne kalvarije koja traje do danas.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije