Kolumne

Slom hrvatskog Robocopa

Bajić jedan isti, vječiti, državni tužilac koji je, mislilo se, tu da ostane zauvijek jer je praktično nesmjenjiv pa je preživio dvojicu predsjednika Republike (Josipovićev prvi mandat i oba Mesićeva), četiri premijera (znači Račana, Sanadera, Jadranku Kosor i sad Zokija Milanovića) te šest ministara unutrašnjih poslova koje se ne isplati nabrajati, jer mu ionako nisu bili nadređeni nego je s njima samo surađivao, ali pod svojim uvjetima, taj je, eto, Mladen Bajić, otišao, i nije više Državni odvjetnik Republike Hrvatske pa njegovu firmu, DORH, više neće kolokvijalno zvati njegovim imenom, kao u rečenici: "Tužio sam ga Bajiću..."

Mladen Bajić ima šezdeset i tri godine, punih trideset i pet godina radnog staža u pravosuđu - uvijek državni službenik - i formalno je zreo za penziju, ali nikamo neće ići, odnosno ne ide daleko, nego će postati zamjenik svom kolegi Dinku Cvitanu, najbližem suradniku, ravnatelju Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala (USKOK), koji sad dolazi na čelo firme. Zadnjih desetak godina, išli su oni stalno skupa - nitko nije došao k Bajiću u zgradu DORH-a u zagrebačkoj Gajevoj ulici (gdje je nekoć bilo sjedište Vojnog suda JNA, a u ratu njemačka Feldkomanda) da ga nisu dočekali udvoje pa bi Bajić vodio glavnu riječ, a Cvitan mu sekundirao... To bi moglo izgledati kao da se ovom smjenom ništa ne mijenja, nego samo role, ali ipak jest, definitivno, promjena je, i to velika, budući da je Bajić bio jedan lukavi, stari mačak koji je preživio najveće obrate hrvatske politike, dok je Cvitan samo ispravan državni činovnik, s kojim će biti lakše upravljati jer leti ravno kao strijela i ostaje unutar okvira posla, ne druži se s novinarima i političarima i, sam po sebi, nije politički faktor. A Bajić je to bio, i na kraju je zato odletio, jer sadašnji predsjednik Vlade ne podnosi nijedan drugi subjektivitet u političkom prostoru, u kojem sam sagorijeva bljeskom supernove, do posljednjeg atoma na kraju mandata, pa svakoga koga može odmah ukloni ili barem napadne, a povuče se tak ako pretrpi neuspjeh. On je kao odlutali pas koji misli da gospodari pokrajnjom uličicom po kojoj se klatari - manje džukele izujeda, a od onih koje na nj zareže pobjegne podvijena repa, pa na njih bijesno laje iza tarabe.

To bi moglo izgledati da se ovom smjenom ništa ne mijenja, nego samo role, ali ipak jest, promjena je, i to velika, budući da je Bajić bio jedan lukavi, stari mačak koji je preživio najveće obrate hrvatske politike 

Zašto je Bajić otišao nije stoga uopće upitno, pitanje je kako je tako dugo potrajao pod Milanovićem, iako se znalo da uživa zaštitu Pantovčaka. Ta veza s Pantovčakom ga je na koncu stajala glave, iako je opće mišljenje bilo da je Milanovićeva koalicija na prošlim izborima pobijedila HDZ zbog tog što su u doba kampanje Sanader i njegovi najbliži pomoćnici završili u hapsu, optuženi za korupciju, a optužena je i sama stranka, jer je u njenoj blagajni pronađena jedna od famoznih crnih torbi u kojima se gotovina iznosila iz državnih poduzeća. Da se na taj korak odvaži, Bajiću je zaista bila važna Josipovićeva podrška, jer nikad nije bio spreman voditi ratove koje ne može dobiti zbog političke opstrukcije - već ti je dovoljna opstrukcija na sudu, katastrofalno stanje hrvatskih zakona i pravosudne procedure, te  činjenica da DORH nije nikakva skupina pravnih lumena, nego državna služba s činovništvom osrednjeg kvaliteta. No, ne bi se on u to upustio s podrškom samo jedne političke sastavnice, ključno je bilo što je pogrom sanaderovske lupeške klike forsirala i sama Jadranka Kosor, koja se, odabrana, a ne izabrana na čelo stranke, tek trebala tu učvrstiti, a stalno je, fatalno, odgađala stranačku konvenciju - što je tipična greška, možda svojstvena ženskoj psihi, koju pravi i slovenska premijerka Alenka Bratovšek. Iznad svega te naizgled samouvjerene žene boje se odbijanja, a ako se zadovolje formalnim autoritetom, gube pravi, jer je takva percepcija moći u bazično patrijarhalnom balkanskom društvu.

Bajić je, dakle, zatvorio Sanadera, a zatim optužio druge korumpirane hadezeovce i suputnike režima za razne opačine, dok su novine bile pune spekulacija o tome prema kome još vodi istragu... Bajićev odnos s novinama bio je njegova najveća snaga i ujedno velika slabost - curenje podataka omogućavalo je upravljanje javnom percepcijom, što je ključno za politiku, ali istodobno, izlagalo ga je optužbama da premašuje svoje kompetencije. Osim toga, Milanović ga je više puta javno kritizirao što odlučne korake u borbi protiv korupcije nije poduzimao dok se nije smjelo, nego samo kad se moglo, znači pod njegovom vlašću, što je zaista smiješno čuti od lika koji se u partiju upisao tek nekoliko mjeseci prije  izvjesne pobjede na prijelomnim parlamentarnim izborima 2000. godine.  Bajić doista nije jurio sanaderovce dok je Sanader bio premijer, ali je i Milanovića u državnu službu u Ministarstvu vanjskih poslova primio Sanader koji je ondje bio glavni kadrovik. Možda mu je Zoki tada rekao ono što je i poslije govorio, naime da je Tuđman zaslužniji od Tita, dok je kultivirani Jadrankin ministar kulture Jasen Mesić pak izjavio da je Tito, naravno, veći od Tuđmana, što mu u HDZ-u ni do danas ne mogu oprostiti...

Splićanin Bajić završio je pravo u Splitu i još u socijalizmu počeo karijeru u dubrovačkom Okružnom (danas: Županijskom) tužilaštvu, pa prešao na splitsko Općinsko u Odjel za gospodarski kriminalitet, a zatim je 1987. došao na splitsko Okružno, gdje je dočekao rat. Ratne godine bio je zamjenik vojnog tužitelja u splitskom Vojnom tužilaštvu. Još ga nitko nije primjećivao. Sve se promijenilo s otvaranjem slučaja splitskog vojnog zatvora "Lora", u kojoj su pripadnici zloglasne 72. bojne Vojne policije mučili i ubijali ratne zarobljenike. Bajić je osmoricu optužio na Vojnom sudu 1996. godine, što je, bez obzira na političku potporu koju je dobio jer su o tim strahotama pisale novine, bilo iznimno hrabro, zna li se raspoloženje i karakter Splita. Tada je ušao u političku orbitu i poslije će uvijek funkcionirati pokrivajući iste osnovne pravce - ratni zločini, gospodarski kriminalitet, sve u skladu s političkim okvirom, ali uvijek na prvoj liniji, a ne u sigurnoj pozadini...

Kao tužitelja u slučaju "Lora" Račanova vlada odabrala ga je nakon prvog, neuspjelog pokušaja s Radovanom Ortynskim, živopisnim likom, kojega su, zapravo, izabrali policajci, znajući da nije korumpiran - čekali su njegovo dežurstvo na županijskom istražnom sudu da mu predaju slučajeve gangstera povezanih sa strukturama vlasti, pa se istakao prilikom masovnih uhićenja, došavši na uviđaj s leptir-mašnom, što je zabilježila kamera foto-reportera... Ortynski je dobio težak posao, a nije imao nikakva sredstva - USKOK je tek osnovan s posve neprikladnim kadrovima. I zatim, isto kako ga je štampa uzdigla, tako ga je i srušila - glasilo podzemlja, tabloid "Nacional", počeo ga je razvaljivati raznim izmišljenim aferama, pa je pogubio živce i Račan ga je zamijenio stabilnijim, puno lukavijim Bajićem. Bajić, normalno, nije jurio u prve redove. Ali, zastupao je optužbu protiv generala Norca, ranije uhićenog zbog pokolja civila u Gospiću, pa izručenog Haškom sudu i zatim vraćenom na lokalnu obradu. Kad tome dođe vrijeme, optužit će i Antu Gotovinu. U gospodarskom sektoru spasio je Zagrebačku banku od reketarske operacije mafije koja je tada imala čvrsto uporište na Pantovčaku i naručivala prebijanje novinara i financijaša koji oklijevaju da im isplate fiktivna novčana potraživanja.

Zašto je Bajić otišao nije stoga uopće upitno, pitanje je kako je tako dugo potrajao pod Milanovićem, iako se znalo da uživa zaštitu Pantovčaka. Ta veza s Pantovčakom ga je na koncu stajala glave 

Kad je Sanader postao premijer, korupcija je podržavljena i nije se moglo krasti bez odobrenja Središnjice, što je Bajića osudilo na kokošarenje i politički sitni vez između različitih centara moći, uključujući novinske izdavače. No, lijepo je surađivao s Carlom del Ponte koja ga je dvaput javno pohvalila u hvatanju Gotovine, što je obavila operativa Tomislava Karamarka, tada šefa Tajne službe, koji se sada, dok predvodi desnicu kojoj je Ante ikona i heroj, od zasluga u toj stvari želi što više distancirati...

Prevrat u HDZ-u i odlazak Sanadera zbog velikog, evropskog skandala s koruškom Hypobankom, stvorili su životnu priliku za izvedbu Bajićeva životnoga djela. Veliki slikari oduvijek teže da portretiraju vladare, a veliki tužitelji, normalno, da ih uhapse. Tu pravosudnu simfoniju koja je zahtijevala koordinaciju velikog broja gudača i trubača po novinama i na političkim pozicijama, maestralno je vodio Bajić i ubrzo je Sanader oboren s pijedesetala svog vlastitog kulta te pretvoren u patetičnog optuženika koji tužilaštvo optužuje za staljinizam, jer nikako ne može dovesti u vezu onu javnu sliku o sebi koju je šest godina gradio preko zavisnih medija s neobrijanom fizionomijom koja ga ujutro promatra iz ogledala u zatvorskoj kupaonici. Od svih kolega s kojima se tu nađe, poštenih ubojica, čestitih silovatelja i oružanih prepadača, on će guliti najduže - smiješi mu se desetica, ako sutkinja, koja je sklonija neparnim brojevima, još malo ne zaprži, da se utaži javni gnjev - jedanaestica bi baš pristajala, za aferu "Fimimedia", koja je u netto-iznosu jedna manja stvar, ali stoji puno čvršće od starog slučaja provizije Hypobanke koji su morali dići na razinu "ratnog profiterstva" kako ne bi pala u zastaru, ili slučaja INA, koji se zakomplicirao iščeznućem krunskog svjedoka,  ujedno glavnog čovjeka sad još veoma moćnog ministra financija Slavka Linića. Njega je Milanović tek načeo, ali će ga vjerojatno smrviti u stranačkim frakcijskim ratovima. Oni se svode na uvijek isto pitanje, koje je razdiralo i kršćanstvo u prvom mileniju - pitanje, naime, je li stranački vođa jedna i neupitna, ili dvojna istodobno ljudska inkarnacija i božja slika, Logos, odnosno, postoji li u Partiji još nešto osim gole moći njenog vodstva? Ne postoji, naravno. Zato sad više nema ni Bajića.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije