Kolumne

Slučaj Radončić: Ometanje i samoometanje pravosuđa

Tužilački slučaj Radončić je posljednja precizna dijagnoza bolesnog društva: jedan pravosudni pokušaj da se procesuira ometanje pravosuđa pretvorio se u kolektivno ometanje pravosuđa! U odbranu Radončića ustali su političari, mediji, borci, žrtve rata, razna udruženja, žene, slikari, pisci... A među krivcima i urotnicima našli su se nesposobni i korumpirani tužioci i sudije kojima je mjesto u zatvoru!

Da se odmah razumijemo, gospodin Radončić je nevin sve dok se pravosnažnom sudskom presudom ne utvrdi njegova krivica! Da li je pogrešno osumnjičen? Možda! To  može utvrditi samo sud. Greške u radu institucija se događaju. Zbog njih postoji  preispitivanje sudskih odluka po unaprijed propisanoj proceduri. Tako funkcioniše pravosuđe u cijelom svijetu. Da li  hapšenje Radončiću može nanijeti štetu u vidu narušenog ugleda i povrede časti? Naravno! Svako hapšenje je teško poniženje i svaka naknada štete samo simbolična satisfakcija. Ne bi Radončić bio ni prvi ni posljednji neosnovano osumnjičeni građanin. 

Dakle, nije ovdje riječ o Radončiću i tužilačkim dokazima. U uređenim državama i društvima zna se ko je ovlašten da o tome odlučuje. Obaveza je svakog građanina da to poštuje. Svako razuman i svako ko poštuje državu i njene institucije uzdržao bi se od bilo kakvih ocjena sudskih postupaka koji traju. Ovdje je riječ je o nekim važnim društvenim pitanjima koja ovaj slučaj ponovo otvara, a koja se dovoljno ne vide u orkestriranoj hajci na tužilaštvo i sud.

U slučaju Radončić razumna medijska i politička priča mogla je biti usmjerena na pitanje da li je Radončića trebalo hapsiti i vezanog dovoditi u SIPA i Tužilaštvo? (Srećom, ovaj put to nije vršeno sa kamerama Federalne televizije i to treba zabilježiti kao napredak u praksi Tužilaštva BiH). Lišavanja slobode radi nekakvih "krivičnih obrada" nisu zakonita praksa. Za oduzimanje slobode potrebni su ozbiljni i zakonom propisani razlozi. Koliko se zna, Radončić se nije krio i nije bio nedostupan policijskim organima. Svakodnevno je učestvovao u političkom životu i čak najavljivao svoje hapšenje. Da je imao namjeru da bježi, već bi pobjegao. Ako je znao za hapšenje, znao je i da sakrije dokaze o krivici (ako ih je imao!). Zbog čega je hapšen prije nego što je ispitan u Tužilaštvu? Tužilaštvo i policijske agencije trebalo bi dobro da analiziraju svoju praksu i uspostave jasna pravila za lišavanje slobode. Usput, treba se sjetiti i slučaja Budimir! 

Drugi problem koji slučaj Radončić otvara jesu advokati koji su angažovani kao njegovi branioci. Svoju profesionalnu obavezu pravne pomoći i zaštite klijenta oni su razumjeli kao obavezu da svog klijenta brane i izvan suda. Ne treba objašnjavati da takvo postupanje izlazi iz okvira profesionalne etike i dobre advokatske prakse. Vrijeđanje tužioca koji je otvorio istragu je primitivno i nedostojno advokatske dužnosti, čak i kada bi za to postojali razlozi. Advokati bi morali da poštuju društvenu ulogu tužioca, bez obzira na to ko je personalno vrši i kakve su mu profesionalne kompetencije. Advokati nisu pozvani da javno sude tužiocima i sudijama. Nisu pozvani ni da javno govore o nevinosti svojih klijenata. To razumije i prosječna pamet. Da li bi bilo moralno da advokat javno priča o krivici svog klijenta (koga je dužan da brani bez obzira na svoje uvjerenje!)? Kako onda može biti dozvoljeno da javno govori o njegovoj nevinosti? Takav odnos advokata prema slučaju Radončić je grubo nepoštivanje profesije i  institucija  tužilaštva i suda. Moglo bi se reći da su se advokati u svojoj nesmotrenosti  približili kriminogenoj zoni ometanja pravosuđa! Ne vjerujem da to fascinira njihovog klijenta.

Treći problem tiče se curenja tužilačkih dokaza privilegovanim medijima. Vidjeli smo da su se odmah nakon hapšenja na nekim portalima i u štampanim medijima pojavili transkripti presretnutih telefonskih razgovora osumnjičenog Radončića.  Zbog čega i sa kojim ciljem? Da li je neko želio da na taj način uvjerava javnost o krivici Radončića i opravdanosti hapšenja? To je najgrublji način ometanja pravosuđa, koji, nažalost, nije u opisu istoimenog krivičnog djela. Ustupanje dokaza na kojima se zasniva sumnja o izvršenju krivičnog djela na javnu upotrebu u suprotnosti je sa osnovnim načelima krivičnog postupka i ciljevima istrage. Ako dokaze medijima ustupa tužilac, onda je u pitanju ozbiljna zloupotreba ovlaštenja i nedopustiva trgovina uticajem koju je neophodno sankcionisati. Ako je transkripte medijima ustupio neko drugi, onda je tužilac bio dužan da otvori istragu i pronađe ovlaštena službena lica koja servisiraju medije. To se u slučaju Radončić još nije dogodilo. Sve dok ne stigne odgovor na pitanje kako dokazi iz istrage dolaze do medija, imaću razumijevanje za svakog ko tvrdi da tužilaštvo samo sebe ometa.

Posljednje pitanje koje traži odgovor jesu javna istupanja ministra sigurnosti i ministara unutrašnjih poslova entiteta u kojima se najavljuju hapšenja ili komentarišu slučajevi u kojima postupa policija. Najave hapšenja od strane funkcionera izvršne vlasti su svojevrsno podrivanje pravosuđa i najdirektnija diskreditacija njegove nezavisnosti. Ministar može da zna za planove tužilaštva, ali nema pravo da to otkriva na bilo koji način jer to u javnosti neminovno stvara uvjerenje da izvršna (politička) vlast odlučuje ko će biti uhapšen i procesuiran. 

Instrumentalizovani mediji i izmanipulisana javnost ozbiljno ometaju rad pravosuđa. Izgleda da to postaje pučka zabava. Svako može urlati pred sudom, grliti se sa optuženicima ispred suda i zahtijevati njihovo oslobađanje. Da li i to ulazi u korpus ljudskih prava i slobode koje treba da štiti sud? Šta je sa legitimnim ciljevima društva i pravima ljudi koji obavljaju sudsku funkciju?

Krajnje je vrijeme da se neko ozbiljno pozabavi ovim otvorenim pitanjima. Na taj način bi društvo pokazalo zrelost i demokratski kapacitet.

Siguran sam da bi to pozdravio i gospodin Radoničić.  

  (Autor je sudija Suda BiH)

    

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije