Dijalogom, s kim? Kako dalje? S kojim kadrovima? S kojim resursima? Mnogo pitanja, a malo odgovora.
Sad imamo to što imamo. Ovakvo stanovništvo, takvu starosnu strukturu, toliko kadrova i spremnost za koju politiku? Ima li tu partnerstva? Ima li tu dogovora? Da li se to samo nameće radi pukih fotelja ili neophodne vlasti? Šta ostavljamo budućim generacijama?
Stalno donosimo neke strategije, programe, a stanovništva iz godine u godinu sve manje. Obmanjujemo javnost da se dobro živi, da smo srećno i perspektivno mjesto, a realno pravimo atmosferu samo za "politiku sjećanja", da ne kažem konflikata. Zamišljena je neka "Platforma" u koju smo kao svi ušli, svi su to pozdravili, a onda nam kažu to nigdje nema da su svi vlast a niko opozicija. To je isto kao kad igraš fudbalsku utakmicu, a jedna ekipa ima 11 igrača, a druga samo golmana. Zanimljivo! Sve je OK, sve funkcioniše besprijekorno. Ljudi ćute i tim ćutanjem uglavnom i reaguju. Naše unutrašnje stanje nije odraz spoljašnjeg šarenila i stvarnosti. Koliko imamo starih, koliko nepokretnih, koliko teško bolesnih, mentalno istrošenih, koliko nezaposlenih, a koliko nezadovoljnih ili zadovoljnih građana? Jesmo li završili sa politikom prošlosti? Čini mi se da nismo. Imamo li plan za budućnost? S ovakvom politikom čini mi se da nemamo. Nemamo jasne ciljeve. Politika sitnih poteza. Lažemo se, varamo jedni druge, dobro manipulišemo i zavodimo strah. Pa niko ne želi da živi u strahu i sa strahom. Svi će pobjeći od njega. I kome će tad biti potrebna vlast ako nema naroda. Zajednica nam nije funkcionalna, sve je prenatrpano i politikom zadojeno, bez ozbiljnih reformi ili pokušaja reformi. Još nam samo fali policijski sat. Ako to imamo 20 godina nakon rata, onda smo u dubokoj zabludi da idemo naprijed i da imamo jasan plan za budućnost. Neko će reći da ja ovo pišem iz revolta i zato što sam prošlost. Ne, naprotiv, ja imam dovoljno energije da izdržim sve te politike u smislu pritiska "Uzmi ili ostavi". Sve je u životu prolazno, nisam bitan ni ja niti SNSD, ili ne znam ko sve. Bitno je kako sutra. Bitan je moral i odnosi, ili kakvi su naši odnosi- iskreni ili lažni? Da li imate ruke pomirenja za politiku iskoraka? Ja, kako vidim, ovdje se politika vraća unazad, skoro sve isto kao prije 20 godina, samo male nijanse. Da, važni su naši odnosi, naše razumijevanje i naša kultura. Iza mene dijele letke zato što sam položio cvijeće u Memorijalnom centru. Da, to sam uradio, a da li su i drugi trebali uraditi to, kako u Potočarima, tako i na Zalazju, u Skelanima i ostalim stratištima. Ja sam to i tamo uradio. Ali oni nisu. Ja sam to uradio zbog njih, zbog svih nas, a oni to ne razumiju. U tome je ta razlika. U tim politikama. Mi smo stalno u prošlosti već 20 godina. Za to vrijeme mladi, čekajući svoju budućnost, nam odoše, dalje, što dalje. Ne pomišljaju da se vrate jer su prevareni više puta. Dosta toga je urađeno na ekonomskom planu, ali za koga kad je naroda sve manje, kad umire sve više i odlazi. Ako se nismo mogli dogovoriti oko istorije ili istine, mogli smo oko ekonomije i budućnosti. To bi trebalo da bude nova politika nakon ovih 20 godina. Da li će biti, vidjećemo! Na centrima moći je da odluče. U Banjaluci i Sarajevu, u Briselu, Londonu i Moskvi. Ali mi smo glavni taj centar ako smo složni.
Zašto pišem ovo?
Zato što osjećam da je došao taj posljednji trenutak za promjenu politike, za bolju budućnost za sve nas. Pa izvolite i odlučite. SNSD neće po svaku cijenu u vlast, pogotovo ne sa politikom prošlosti. Nismo s njima na istom ni kulturnom, a ni istorijskom razumijevanju. Želimo da gradimo kulturu urbane čaršije uređene sa sjećanjem na kulturno-istorijske vrijednosti Srebrenice. Srebrenica je u svakom istorijskom trenutku nešto značila šire i regionalno, a pogotovo sada. Nismo znali to dovoljno iskoristiti jer su nas ovi savremeni procesi vratili unazad. U ovoj čaršiji uvijek se znalo ko je ko, uvijek je imala neke vrijednosti kao izraz svoje različitosti. Ali to je dolazilo iz poštovanja čovjeka prema čovjeku, komšije prema komšiji. Nama treba jedna nova politika, politika dijaloga, kompromisa i realnosti. Kako naprijed a da nam svima bude bolje? Da napravimo Srebrenicu, funkcionalnu zajednicu na bazi sopstvenih resursa s održivim budžetom i povjerenjem među njenim stanovništvom. Ima li spremnosti na tu politiku? Vidjećemo. To ne može napraviti dosadašnja politika "Platforme" tapkanja u mjestu. To je priča za malu djecu, a geografska pozicija Srebrenice, okruženje i globalni procesi nalažu nam da se uzdamo u se i u svoje kljuse, kako kaže ona narodna. Ako sami ne zapnemo i ne krenemo zajedno, bićemo poraženi svi. Ako nam i dalje budu trendovi podjele i sukobi, a ne ekonomija i posao, brzo ćemo nestati. Potrebna je postepena promjena svijesti svih nas i naše aktivnije uključivanje u zajednici za bolje sutra. Neko će znati iskoristiti naše slabosti, pogotovo kroz resurse kakve ima Srebrenica, jer da nije naše slabosti - naše resurse ne bi drugi koristili. Koja će politika pobijediti, vidjećemo uskoro. Vrijeme je sud.
Autor je predsjednik OO SNSD-a Srebrenica
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.