Kolumne

Stečajne činjenice

Miloš Grujić
Miloš Grujić

Pojedini stečajni postupci traju i po sedam godina. Potraživanja povjerilaca iz javnog sektora iznose oko dvije trećine od ukupnih potraživanja, dok Poreska uprava i fondovi PIO i ZO naplate tek oko 10 odsto. Većina stečajeva nije pokrenuta u zakonskom roku, a rijetki okončaju reorganizacijom dužnika.

Ovo su samo neke od karakteristika stečajnih postupaka u RS. Pritom, nemoguće je utvrditi koliko ih se vodi zbog različitih faza u kojima se nalazi postupak. Procjenjuje se da ih je u toku više od 200.

Stečaj se otvara kad su obaveze dužnika veće od imovine, zbog namirenja povjerilaca unovčenjem dužnikove imovine i srazmjernom raspodjelom prikupljenih sredstava povjeriocima. Po dostupnim podacima, povjerioci namire tek 10 odsto potraživanja. Primjer za to je i "Elektroprivreda RS", iz čijeg finansijskog izvještaja se vidi da je uspjela otprilike toliko da naplati.

Stečaj je po svojoj prirodi i zakonskim propisima hitan da bi se očuvala vrijednost stečajne mase i zaštitili interesi povjerilaca koji se naplaćuju iz tih sredstava. Ipak, u RS je bilo slučajeva da su preduzeća bila platežno nesposobna i po nekoliko godina, a da stečaj nije pokrenut. Prema izvještaju revizije učinka stečaja Glavne službe za reviziju javnog sektora RS, odugovlačenje pokretanja stečajnog postupka i čekanje "boljih vremena" često vodi u još veće probleme i uvećavanje dugova. Posljedica je smanjenje vrijednosti stečajne mase i šansi da se namire povjerioci i radnici.

Povjerioci se nerijetko zanose mogućnostima da dužnik zadrži imovinu za nastavak poslovanja, da je prenese ili proda, pretvori potraživanja povjerilaca u uloge, smanji ili odgodi isplatu obaveza ili obaveze pretvori u kredit, te da se spoji sa drugim subjektima ili da emituje nove akcije. Nažalost, praksa je pokazala da se ovim mjerama agonija produžava, a stečajna masa se uzalud troši jer je za revitalizaciju poslovanja, osim saglasnosti povjerilaca, uglavnom potrebna jaka finansijska injekcija u vidu gotovine.

Pojedini stečajni postupci traju i po sedam godina, a po istraživanju Svjetske banke prosječan proces u BiH traje tri godine i četiri mjeseca. Troškovi procesa čine oko 10 odsto vrijednosti stečajne mase, što značajno povećava troškove postupka i dodatno smanjuje stečajnu masu. Prema spomenutim podacima Službe za reviziju javnog sektora, više od pola okončanih postupaka zaključeno je zbog nedostatka i nedovoljnosti stečajne mase. Budući da je imovina velikog broja preduzeća obezvrijeđena ili je nema, tek svaki četvrti stečaj zaključi se prodajom imovine stečajnog dužnika i diobom novca povjeriocima. Tek svaki pedeseti postupak okonča se reorganizacijom dužnika. Dakle, pokušaji reorganizacije i nastavka poslovanja uglavnom propadnu, a stečajna masa i vrijeme se uzalud potroše. Najveći apsurd i tragedija je da se reorganizovanom preduzeću ponove finansijski problemi ili stečaj.

Interesantno, u slučajevima u kojima je stečaj okončan diobom primjetna su značajna odstupanja kada je u pitanju odnos između knjigovodstvene i procijenjene vrijednosti preduzeća. Na potraživanja povjerilaca iz javnog sektora odnose se oko dvije trećine ukupnih potraživanja, ali stepen naplate tri najveća povjerioca iz javnog sektora (PU i fondovi PIO i ZO) iznosi tek oko 10 odsto prijavljenih potraživanja. Uz to, indikativna je pasivnost javnih institucija i preduzeća kada je u pitanju podnošenje prijedloga za pokretanje postupka. Odnos javnih preduzeća prema podnošenju prijedloga za pokretanje stečajnog postupka još je pasivniji nego kod navedenih institucija javnog sektora. To se najbolje vidi na primjeru ERS koji i pored značajnih potraživanja u postupcima nije podnosio prijedloge za pokretanje stečajnog postupka. Oko 75 odsto okončanih postupaka nije pokrenuto u zakonskom roku od 60 dana od nastanka platežne nesposobnosti već nakon isteka zakonskog roka. Pritom je polovina stečajnih dužnika bila platežno nesposobna duže od dvije godine, a kod trećine duže od četiri godine.

Na pokretanje stečaja nad platežno nesposobnim preduzećima najrjeđe se odlučuju banke. U strukturi podnosilaca prijedloga za pokretanje postupka stečajni dužnici učestvuju skoro sa oko 50 odsto. Likvidacioni upravnici čine oko trećinu, dok je tek svaki peti predlagač stečajnog postupka iz reda povjerilaca. Radnici se rijetko pojavljuju kao predlagači jer nastoje zadržati poslove nadajući se pomoći države, a većini povjerilaca je cilj da sklope dogovor sa upravom i naplate svoja potraživanja prije stečaja.

Činjenica je da je mogućnost otvaranja stečaja po osnovu izvršnih rješenja nedovoljno iskorištena - tek oko 30 odsto postupaka otvoreno je na prijedlog likvidacionog upravnika.

Jedan od zaključaka spomenute revizije učinka je da Vlada i institucije RS ne prate i ne analiziraju efekte stečajnih postupaka i uzroke prijeteće platežne nesposobnosti. Zato javnost i smatra da se prečesto pokreću "lažni stečajni postupci". S tim u vezi preporučuje se kontinuirano prikupljanje i analiza informacija o uzrocima i posljedicama platežne nesposobnosti, kao i ostvarenim ciljevima i rezultatima stečajnih postupaka. Dalje, preporučuje se stvaranje politike u vezi sa pokretanjem postupaka i kupovinom preduzeća u stečaju, te unapređenje zakona i podzakonskih propisa o stečajnom postupku i intenziviranje edukacije stečajnih sudija i upravnika kako bi se prevazišli problemi iz prakse.

Preporuke su rezultat revizije koje zaista treba sprovesti. Ipak, činjenica je da su radnici i povjerioci o trošenju i čuvanju imovine i imidža preduzeća vodili računa prije nekoliko godina, u mnogim preduzećima stečaj bi bio izbjegnut.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije