Kolumne

Svako ima svoju traumu

Srbija je traumatizirana poplavama - shvatili su da se nacija ostvaruje po defaultu, ali državu moraš izgraditi. Sustav, robne rezerve, vojsku. Vojska nije uspomena na Kajmakčalan, čiji se vrh - to sam praktično jučer doznao - nalazi u Pionirskom parku nasred Beograda, ispred Skupštine, gdje su ga na volovima dovukli iz Grčke, jer su s te povijesne gromade na nadmorskoj visini od dvije i pol tisuće metara srpski vojvode promatrali nastupanje vojske u proboju Solunskog fronta.

Jedno je slavna ratnička prošlost, a sasvim drugo neka današnja, upotrebljiva, skupa, tehnički opremljena vojska, sastavljena od profesionalaca, tetoviranih kriminalaca, koja na amfibijama uđe u poplavljena područja i izvuče postradale. No, svijest o tome da je država krhki provizorij, trauma je koju Beograd u svojoj mnogoljudnoj egzistenciji balkanskog Moloha guta i - život ide dalje, nemaš gdje parkirati, masa se valja avenijama, i u gradu vlada, domaćim metajezikom rečeno - haos. To je uzbudljivo, kreativno stanje usporednog razvoja otprilike milijun šema.

"Ovdje se čak može nešto početi i napraviti", kaže kolegica koja zastupa hrvatsku firmu i već godinama ovdje boravi, a ode u Zagreb samo dva puta mjesečno jer je ustanovila da, ode li vikendom, u nedjelju nikoga ne susretne u našoj šarmantnoj agramerskoj Staroj Pazovi... Našli smo se na brunchu u jako posjećenom restoranu cum sushi baru cum concept storeu "Supermarket", koji je upravo otvorio franšizu u Berlinu. Nedjeljno jutro na Dorćolu, opušten i građanski, gotovo monden ugođaj, upotpunjuje se s poslijepodnevom u "Sheheru" na Topčideru, gdje dolaze neki glumci, režiseri, te razni lovaši i diplomati s Dedinja.

Kolega novinar koji idolizira Zagreb jer mi uvijek na drugoj strani nalazimo ono što kompenzira nezadovoljstvo vlastitom sredinom, silno je razočaran Hrvatima: "To što je Linić napravio, to se ne događa čak ni u srpskoj politici... Politika, to je stranka. Onakvo odvratno razvaljivanje zbog međusobnih sukoba mislio sam da je to nemoguće, imao sam neku iluziju da je hrvatska politika ipak gospodska..."

Zatim opisuje svoje razočaranje Milanovićem - kaže da mu je toliko priželjkivao uspjeh, jer mu se činilo da netko takav može promijeniti balkansku kadrovsku paradigmu. Što da kažem? Mene je to koštalo više, na razne načine.

Objašnjavam mu da je Linić politička manifestacija Rijeke, a ne Zagreba. Rijeka je hrvatski Vladivostok - isti prizor, ružni socijalistički neboderi i hrđavi brodovi u luci. Kao što kaže moj kolega povjesničar s kojim istražujem funduse beogradskih muzeja budući da pišemo jednu uzbudljivu studiju o nepoznatoj dimenziji Titova političkog kurikuluma (naslov je "Tito' Secret Empire"), "Rijeka izgleda kao ruski gubernijski grad gdje je propao socijalizam, a partijski komitet ostao na vlasti". Upravo tako je i bilo. Rijeka je bila apsolutno čudesna metropola austrougarske civilizacije, o čijem je industrijskom nasljeđu gradski muzej nedavno izdao fascinantnu monografiju. Tu je radila najveća rafinerija nafte u Europi, koju je naftom iz Bakua iz luke na Crnom moru opskrbljivao prvi tanker na svijetu. Tu su se gradili podmornice i torpeda, tu je izumljen žiroskop, a u multikulturnom ugođaju tolerantne K. u. K. monarhije, cvala je kultura. Izvodile su se talijanske i hrvatske opere ponijemčenog Čeha Johanna Nepomuka Zaytza od Zagitza, a kad je grad zauzeo d'Annunzio, nakratko se pretvorio u europsko središte dekadentnog avangardizma. Palo mi je na um da bi u jednom od tri austrougarska sjedišta njene jadranske i svjetske projekcije stvaralačkih snaga - dakle, u Trstu, koji je pokrenuo izgradnju Sueskog kanala, Puli gdje je, tvrdi moj prijatelj, umjetnik Dragan Živadinov, počeo pohod u kozmos, odnosno u Rijeci, gdje imamo sva ta tehnološka dostignuća, trebalo zasnovati Muzej retrofuturizma. Morat ću o tome razgovarati sa Živadinovom koji na Bijenalu arhitekture u Veneciji, na poziv samoga Rem Kolhaasa, za nekoliko dana predstavlja svoje Kulturno središte europskih svemirskih tehnologija (sagrađenog europskim novcem u slovenskom seocetu Vitanju).

Rijeka je sad jedna otužna rupa, gdje u luci hrđa nekoliko podrtina pretvorenih u disco-klubove za seljačine, dok iz polunapuštene bivše robne kuće uvečer nepodnošljivo urlaju cajke... Kako se to dogodilo? Pa prvo je propala Austrija, odnosno liberalna Ugarska, koja je prosvijećeno adminstrirala ovim gotovo nezavisnim teritorijem, a zatim je propala Italija, koja je Fiume razvijala kao industrijsko središte. Podvrgnuta je nemilosrdnom etničkom čišćenju. Protjerano je i likvidirano 50.000 Talijana. Osnovna škola na Sušaku i danas se zove po Rankovićevom čovjeku koji je to provodio.

I u socijalističkoj Jugoslaviji Rijeka je bila industrijsko središte, ali socijalističko, što znači da je grad morao propasti skupa s industrijom. I jest, ali na vlasti su ostali komunisti, pa je tu historija ponavljala razred - u JNA objašnjavali su nam ukratko povijest čovječanstva u rasponu "od majmuna do AVNOJ-a", dok je ovdje išlo obrnutim smjerom.

Brodogradilište Treći maj je u banani, iako se tu svake godine ulijeva milijardu i pol kuna da se održi minimalna zaposlenost, politički neophodna za očuvanje položaja beskorisnog esdepeovskog župana Željka Komadine, koji se predstavlja kao šampion tog uhljebljenog proletarijata. Kad je stanje postalo neodrživo usprkos dotacijama, vješti komunjare našli su način da spase privid - prodali su Treći maj pulskom Uljaniku, koji je tobože uspješan, iako je četiri puta saniran javnim novcem, ali se nalazi u privatnom vlasništvu jer ga je otkupila tvrtka-kćer preko brodarske firme za koju su se gradili subvencionirani brodovi, a registrirana je u inozemstvu. Uljanik sad gradi specijalizirane objekte, a Treći maj obične, za četvrtinu skuplje od kineskih, što znači da se ne mogu prodavati, ako država tu ne potkuba - što ne smije, pa će prije ili kasnije platiti kaznu, jer ignorira zabranu Europske komisije.

Željeznička pruga i robni terminal koji se grade neće Rijeci donijeti zaposlenost, a propao je DIOKI. To su promašeni infrastrukturni projekti, poput izmaštanog LNG-a, budući da stranka što upravlja gradom ne odustaje od orijentacije na tešku industriju i teški socijalizam. Tako je taj nekoć svjetski centar zaostao za kramarskim sjevernohrvatskim gradićem Varaždinom, koji ih je pretekao "održivim razvojem".

Najvažniji eksportni proizvod riječke sredine je osuvremenjeni komunistički brend koji se plasira u hrvatsku politiku. Taj idejni opijat, ekvivalent vina marke "Ribar", proizvodi tzv. riječka frakcija SDP-a, poslovna asocijacija međusobno teško posvađenih likova. Mrtvački usporeni Komadina, za kojega je pretili gradonačelnik ObersnelBrzi Gonzales i grobnički analno retentivni sadist Linić, te blago histerični ministar Jovanović, koji kao da s predsjednikom stranke ima spojenu maternicu, tvore interesnu zajednicu, koja im treba da održe vlast u gradu, ali ipak međusobno postavljaju kajle kad god dođu u priliku. To su četiri škorpiona koji su jedva našli prikladnu žabu da ih prebaci na drugu obalu rijeke.

Zoran Milanović došao na čelo SDP-a jer mu je pomogao Linić - zato jer je htio po svaku cijenu spriječiti Komadininu kandidaturu. S pozicije ministra financija u Milanovićevoj vladi, Slavko je zatim došao u poziciji da pomogne ljudima koji drže firme važne za riječki SDP. Sanaderov operativac i Linićev stari prijatelj Robert Ježić tako je preuzeo "Novi list", a Slavko mu je pomogao do kredita koje banke nisu mogle odbiti protrežeu čovjeka koji od njih uzima skupe kredite i emitira još skuplje državne zadužnice. U tom krugu riječkih poslovnjaka, kvarnerskih džepnih oligarha, bili su ljudi značajni za SDP, te za samoga Linića. Ukratko, riječki lobi nalikovao je na bilo koji hadezeovski kružok, kao što su jedni i drugi slični "grupama za pritisak" koje su socijalistički polubogovi formirali u svojim satrapijama. O tome svemu Slavko ima saznanja iz prve ruke...

Ta interesna mehanika odjednom je ugrožena kad se pokazalo da, s jedne strane, Milanovića ne možeš držati pod kontrolom i, s druge, da on neće uspjeti održati stranku na vlasti, jer nije spreman da preuzme odgovornost za reforme koje valja provesti. Partijsko članstvo nije, naravno, ludo za reformama, ali spremni su optužiti svakoga tko ne učini dovoljno za njihov ostanak na vlasti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije