Svjestan da gubi podršku u stranačkoj bazi, da je Slavko previše moćan u Rijeci, a riječka organizacija autonomna u odnosu na stranku, Zoki je poput vikinškog berserkera nasrnuo na najveću zvjerku koja mu se našla na putu - svojim mističnim čekičem udario je Slavka ravno među rogove.
Povod je bio beznačajan, možda i iskonstruiran - lako je moguće da je točno ono što čujem, naime da Linić nije kriv jedino za "Spačvu", da je to jedina afera u kojoj je nedužan, ali "Spačva" je bila neodoljiva prilika za unutarstranačko ocrnjivanje, jer je u tom poduzeću investitor fond Borislava Škegre, što znači da je u firmi identificirana prisutnost hadezeovskih nečistih sila.
S ne baš impresivnim slučajem te sa snažnom medijskom podrškom pratećeg tabloida, specijaliziranog za takav politički reket, Milanović je uspio stvoriti klimu koja mu je omogućila da smijeni Linića. Ovaj je odmah zatim na nj nasrnuo todo modo, svim sredstvima, održavši konferenciju za štampu, koja je trebalo da odjekne poput hrvatskog "Watergatea".
Prvo i najvažnije, tu je otkrio kako se Milanović zauzimao za kredit koji je Hrvatska banka za obnovu i razvoj (HBOR) dala za otvaranje auto-praonice njegove šogorice, bivše žene Zokijeva starijeg brata Krešimira. Riječ je o nešto manje od dva milijuna kuna, što je, kako kaže moj beogradski kolega novinar, "svota o kojoj ovdje nije pristojni ni raspravljati". Riječ je, uostalom, o kreditu, a Kovačev, bivši direktor HBOR-a, državne investicijske banke za poticanje privatnih poduzeća, kaže da je koeficijent nenaplativosti kod njih bolji nego u komercijalnim bankama, te iznosi oko 4,5 posto, što se čini krajnje sumnjivom brojkom, ali je teško povjerovati da bi je krivotvorio u svom izvješću Saboru. Znači, iako se čini neprimjerenim da se novac daje bez pokrića - ali tako se uglavnom radi - ovo je bio sasvim mali skandalčić, a osim toga, zbio se prije dvije godine, pa nije jasno zašto Linić, kao predsjednik Nadzornog odbora HBOR-a, nije ranije alarmirao javnost. Nije, naravno, jer je to čuvao kao municiju kad dospije u terminalni sukob sa šefom, koji je bio neizbježan jer su od prvog dana bili u sukobu, kao mrzovoljni stari tornjak i namćorasta egzibicionistička sijamska mačka. Zato Slavko nije kredit puštao i čekao je da Gordan Maras, Milanovićev eksponent, zapne da ga isposluje, a budući da ni onda nije popuštao, uslijedila je intervencija samog Milanovića, koji je tako namamljen u stupicu.
Brat Krešo Zokijeva je slaba točka. Da je hrvatska javnost moralistički inhibirana, možda bi mu mogla naškoditi kakva afera s tijesnim suradnicima i partijskim suputnicama, ali ovako, najveći mu je problem nesolidni buraz. Krešo je, otprilike u vrijeme kad je šogorica dobila kredit, i sam povukao jedan još veći, preko partnera Nina Pavića, g. Farkaša. Ovaj lik, duboko uronjen u Hypo-storiju, kao broker Ljubljanske banke, isposlovao mu je kredit u doba kad se Zoki uspinjao na vlast. Milijunski eurski nekretninski kredit bio je namijenjen za gradnju u Dubrovniku, koja, čini se, nije ni započela. Ali, što Zoran Milanović, zapravo, može učiniti da brata udalji od kompanjona koji je radio s Malom zločinačkom ili od kompanjonke optuženih na sudu za podvođenje manekenki? To što je trebalo poduzeti, morala je poduzeti još njihova mama, koja ih je očito odgajala u uvjerenju da ne mogu pogriješiti, jer su najpametniji na svijetu. Ili je trebao tata, koji im je umjesto toga utisnuo pečat svog mentaliteta, svojstvenog duhu njegova rodnog sela Glavice, kod Sinja, gdje, kako je govorio Marko Grčić, "ima više staljinista nego u Moskvi".
Brat Krešo Zokijeva je slaba točka. Da je hrvatska javnost moralistički inhibirana, možda bi mu mogla naškoditi kakva afera s tijesnim suradnicima i partijskim suputnicama, ali ovako, najveći mu je problem nesolidni buraz
Druga točka Linićeva napada na Zokija bila je jedna nejasna insinuacija koja se odnosi na Zokijeva prijatelja dr Sinišu Petrovića. Njega je premijer, mimo Vlade, odredio za pregovarača s INA. Učinio je to da izbjegne Ivana Vrdoljaka, koji bi po funkciji trebalo da vodi pregovore, ali mu Milanović, naravno, ne vjeruje. Kao ni cijelom HNS-u, svjestan kako Vrdoljak u toj stranci što se naočigled raspada nikome ne odgovara. Uz Petrovića u pregovaračkom timu je Mladen Pejnović, najsposobniji dužnosnik te nesposobne vlade, koji je dvadeset godina proveo u ruskom korporativnom biznisu i jednoj Sorosevoj ukrajinskoj telekom kompaniji.
Što se tiče INA, ostaje da se istraži potencijalno najveća afera u povijesti te kompanije, a to je pitanje prodaje 25-postotnog udjela MOL-u koji je ugovorio Slavko Linić kao odgovorni ministar Račanove vlade. Prema tvrdnjama tadašnjeg glavnog inženjera, uvjeti i cijena utanačeni su u času kad su već bili stigli rezultati eksperimentalnog bušenja u Siriji pa se znalo da tu INA ima nalazište koje će već u prvoj godini odbaciti višestruko više od iznosa plaćenog za kupnju udjela. Posao s MOL-om omogućio je pak Ježiću da ostane u igri. On je kasnije ušao u kombinaciju sa Sanaderom (izvorno Gregurićevim i Šarinićevim čovjekom, ukratko svačijim), ali je također kupio "Novi list" za mrežu svog starog riječkog prijatelja, "jerbo ona njemu triba".
Treća je Linićeva priča "Charlie i tvornica čokolade". Opisao je kako je izvjesni g. Ljutić trebalo da dobije od HBOR-a kredit za svoju start-up konditorsku firmu "Mali biskvitić", a i tu je kao osumnjičene intervencioniste naveo Marasa i Milanovića. Meni to nalikuje na kuhinju PR mahera koji su dosad izvršavali Zokijeve naloge, a onda su se prebacili kod Slavka - što im baš nije jako pametno, jer od Linića više neće dobiti nikakva posla, budući da se, kako je najavio, "povlači iz politike". Mislim da je vrijeme da i mi najokorjelije ekskomunjare zapalimo svijeću na Kamenitim vratima.
Ljutić je nećak žene koja ima presudni utjecaj u tvornici "Kraš". Gospođa nije većinski vlasnik (nego mali dioničar), a ni predsjednica Uprave, ali je svi ipak percipiraju kao bespogovorni autoritet. Slavko Linić k njoj dolazi u kancelariju redovno dva puta mjesečno, u šest ujutro, pa razgovaraju tko zna o čemu - valjda o šećera ili nečemu takvome što valjda spaja to dvoje posve različitih ljudi. Prema njihovoj naravi, možeš se kladiti da ne pričaju viceve. U "Krašu" su svi smatrali da se Ljutića kao člana Uprave priprema za poziciju glavnog direktora, ali onda se odjednom posvadio s tetom i otišao iz firme. Zašto? Tko zna, možda zbog rekreativnog "ekološkog sela", neke ledine kod Jastrebarskog gdje je iskopana golema rupetina - umjetna bara, gdje su kreketale žabe, a krašuljci i krašotice priređivali sindikalne zabave. Na to su potrošeni golemi novci, pokazao je financijski izvještaj, umjesto da se napravi akvizicija u regiji, kao što je učinio "Atlantic", kako bi zadržao izvoz u susjedne balkanske zemlje izvan EU, gdje još "igraju" naši brendovi...
Kad je Ljutić predao svoj poslovni plan HBOR-u, u "Krašu" se odmoh doznalo za njegove nakane. Procurilo, valjda, od nekog sitnog činovnika. Odmah je postao najgora ugroza, pa su kroz njegove čokoladne figurice u Dubravi stali probadati voodoo igle...
Zašto je Linić, zapravo, napao Milanovića za stvari koje mu baš nije najpametnije otvarati? Vjerojatno stoga što se bojao da ga u drugom koraku, poslije izbacivanja iz Vlade, ne uhapse - da se to sad dogodi, izgledalo bi kao pokušaj ušutkavanja
Ovaj "zucker kommt zuletzt" postscriptum u Linićevu obraćanju javnosti na konferenciji na kojoj je htio objasniti kako je nesposoban i koruptibilan njegov partijski šef kojega je sam doveo na vlast u SDP-u, manje će štetiti Milanovića u politici, nego Ljutića u biznisu. On možda nije imao osobito kvalitetne garancije za kredit za koji se zauzimao Maras i, valjda, Milanović, ali sigurno nisu bile gore od onih koje je u predstečajnoj nagodbi dala tvrtka "Magma". U nju su hrvatski penzioni fondovi uložili stotine milijuna pošto je bivši vlasnik, propavši s uvozom jeftinih kineskih igračaka, predao poslovni plan pa zacrtao prodor na svjetsko tržište softvera za 3-D štampače! Predstečajna nagodba omogućila mu je da i poslije bankrota zadrži svu lovu na inozemnim računima, ako ju je ondje imao.
Zašto je Linić, zapravo, napao Milanovića za stvari koje mu baš nije najpametnije otvarati? Vjerojatno stoga što se bojao da ga u drugom koraku, poslije izbacivanja iz Vlade, ne uhapse - da se to sad dogodi, izgledalo bi kao pokušaj ušutkavanja. No, Milanović, zapravo, nema što izgubiti. U stranci i u javnosti nitko mu više ne vjeruje. Politički je mrtav i leti balističkom putanjom, to je ono što je Živojin Pavlović opisao naslovom svog filma "Let mrtve ptice". Prema tome, možda bi najbolje bilo da ide do kraja i strpa Slavka u buksu - naravno, ako mu što nađu, ali ako nemaju štofa, neka na Facebooku ostave adresu gdje im se mogu slati informacije...
Riječki ezdepeovski "cercle" funkcionira kao bilo koja hadezeovska parapolitička korupcijska mreža, pa bi bilo lijepo da se na kraju cijele parade upriliči jedan auto-da-fe na riječkom Korzu, tamo ispred bivše Riječke banke, koja je nekoliko puta propadala i išla u prodaju, a uvijek je tu nekako i Slavko bio - kako da kažemo? - prisutan kao omniprezentni komesar za narodnu privredu nesretnog kvarnerskog Vladivostoka. Bolje bi za socijaldemokrate bilo da sami nekoga ćorkiraju, nego da čekaju dok to ne učini sljedeća garnitura na vlasti. A osveta će biti strašna...
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.