Kolumne

Sveta kosovska zemlja

Dinko Osmančević
Dinko Osmančević

Proljetos su Banjalučani imali izuzetnu priliku da više od dva mjeseca, u Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske, posmatraju slike velikog Petra Lubarde. Dugo sam stajao pred njegovim "Kosovskim bojem", pokušavao pohvatati detalje, shvatiti svu dramu prenesenu na platno. Sjetih se tada i svojih školskih dana i velike reprodukcije slike Uroša Predića "Kosovka devojka" u holu Osnovne škole "Partizanka" u Potočanima. Romantični prikaz narodne pjesme. Gotovo da nema značajnijeg srpskog umjetnika, i ne samo srpskog (Ivan Meštrović), a da se u svojim djelima nije bavio temom boja na Kosovu. Čak je i veliki satiričar Duško Radović zapisao "Svi smo mi potomci dezertera s Kosova". Neko će reći da je kosovsko predanje ušlo u srž srpskog bića.

Iako je srpska srednjovjekovna država postojala decenijama nakon sudbonosne bitke, narodno predanje propast države i vijekovno ropstvo upravo vezuje za ovaj boj, za vitešku žrtvu, ali i za usud srpske nesloge i izdaje. S istorijske strane gledano, nejasno je ko je pobjednik na Kosovu, stradali su i srpski knez Lazar i turski sultan Murat. Zvona Notrdama zvonila su u čast hrišćanske, srpske pobjede. Vojni rezultat prije da je bio neriješen, ali srpska država više nije imala snage da se odupre turskim osvajanjima. Evropa očigledno nije željela pomoći tamo nekim slovenskim narodima, sve dok Sulejman Veličanstveni nije pokucao na vrata carstvujućeg grada Vijene. Ali, to je već neka druga priča.

Vijekovi su učinili svoje, etnička struktura stanovnika Kosova znatno se promijenila, naročito nakon velikih seoba Srba u 17. i 18. vijeku. Kada je srpska vojska nakon Prvog balkanskog rata stupila na Kosovo i Metohiju, većinsko stanovništvo činili su Albanci. I upravo taj sukob između istorijskog i etničkog prava na Kosovu (i ne samo na Kosovu) prisutan je do naših dana. Da se rješavanju problema pristupilo mnogo ranije, vjerovatno bi se došlo do prihvatljivog rješenja i za srpski i za albanski narod sa mnogo manje žrtava, krvi i mržnje. Vlasti obje Jugoslavije žmirile su pred očiglednim problemom. Govorilo se i da je vlast druge Jugoslavije bila spremna na teritorijalne ustupke, odnosno, navodno je ponudila Kosmet zarad balkanske konfederacije. Od konfederacije naravno nije bilo ništa, Albanija je duž granice s Jugoslavijom izgradila bunkere, ali ideja o stvaranju jedinstvene albanske države na albanskim etničkim prostorima, i ne samo albanskim, ideja zacrtana zaključcima Prizrenske lige iz 1878, ostala je i te kako živa.

Pisac, revolucionar i disident, kasnije obilježen kao nacionalista, Dobrica Ćosić, hrabro je predlagao nagodbu s Albancima i podjelu Kosova. Njegov prijedlog tada je dočekan kao najveća jeres.

Ustavom iz 1974, koji mnogi smatraju smrtnom presudom za Jugoslaviju, Kosovo je, iako formalno i dalje u sastavu Srbije, gotovo izjednačeno s republikama federacije. Nakon Titove smrti doći će do otvorene pobune Albanaca i zahtjeva za republikom. Bilo je onih koji su vjerovali da je to okidač građanskog rata i raspada Jugoslavije, čak i mnogo većeg sukoba, pa ipak to se tada nije dogodilo.

Onda se u Srbiji pojavio Slobodan Milošević. Za Srbe, posebno kosmetske, spasilac, čovjek ogromne harizme, koji će na Gazimestanu, na obilježavanju 600 godina Kosovskog boja, okupiti preko milion ljudi. Za Albance, Milošević je bio čovjek koji ih je učinio građanima drugog reda. Albanci će sve više bojkotovati državu i voditi paralelan život. Pasivni otpor predvodio je Ibrahim Rugova.

Pojavom OVK (UÇK) stvari se radikalizuju, dolazi do sukoba, koji će prerasti u otvoreni rat. Organizovani su pregovori u Rambujeu koji neće dati rezultate, a nakon Račka, NATO alijansa započinje kampanju bombardovanja SR Jugoslavije, nezabilježenu u istoriji.

Tokom ratnih dejstava desila se herojska odbrana na Košarama i spriječen prodor iz Albanije. Ali, dešavali su se i teški zločini nad albanskim civilima. Sjetimo se hladnjača s ljudskim tijelima i masovnih grobnica, a pokrenuto je više od milion ljudi sa svojih ognjišta. Ne smiju se zaboraviti ni zločini OVK, ubistva, progoni, vađenje organa otetim Srbima. Epilog svega su ogromna razaranja i materijalna šteta, uz izgubljene živote, kao i povlačenje Vojske Jugoslavije i srpske policije s Kosova. S vojskom i policijom pokrenuo se i veliki broj srpskih civila.

Od 1999. do danas bitna su još dva datuma, martovski progon Srba 2004, kada je protjeran veliki broj Srba sa svojih ognjišta uz uništavanje crkava i manastira, i proglašenje nezavisne Republike Kosovo  iz 2008. Nezavisnost ovog entiteta priznalo je preko stotinu država, predvođenih albanskim patronima Sjedinjenim Državama, Velikom Britanijom i drugima.

Pa ipak, kosovski čvor ni danas nije razdriješen. I međunarodna zajednica i Srbi i Albanci moraju da shvate da se silom samo privremeno može održavati određeno stanje, sve dok druga sila ne nadjača i to stanje ne promijeni. Ali za dugotrajni mir ipak treba sjesti za sto i napraviti kompromis, koji bi u ovom slučaju zadovoljio i minimum srpskih interesa i bio put istorijskog pomirenja Srba i Albanaca. (Da li će to biti specijalni status za srpske oblasti ili razmjena teritorije, pominje se Preševo za sjever Kosova, uz eksteritorijalnost za srpske srednjovjekovne manastire na Kosovu, sve su to pitanja i teme o kojima se vjerovatno može razgovarati.)

Tek, Kosovo je sveta zemlja za srpski narod i bez obzira na konačno rješenje, a ono kao da će se tražiti uskoro, već narednih mjeseci, Kosovo je zauvijek utkano u identitet srpskog naroda. Kosovo je i sveta zemlja u kojoj stoljećima žive pripadnici albanskog naroda. Razumom i mudrošću Kosovo može i mora biti most pomirenja dva naroda, albanskog i srpskog.

(Autor je satiričar)

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije