Negdje u Bosni, iza četiri pokušaja, sjedila je pored rijeke i plakala. Žena u zelenom. U tom trenutku odnekud se stvori uglađeni gospodin, Jevropljanin. Sa šarenim čarapama i formularima za kredit. Radio je kao kreditni službenik za više jevropskih banaka i makrokreditnih organizacija.
- Zašto plačeš, zelena djevojko, upitao je.
- Plačem jer bol moju niko ne razumije, dragi gospodine, odgovori jecajući.
- Ali zašto, odakle bol dolazi? Možda ti mogu pomoći.
- Niko meni ne može pomoći.
- Možda ipak mogu. Vrijeme je adventa i treba pomagati ljudima.
- Meni pomoći nema... Jadna sam, majko moja. A, šta vam je to, gospodine, kakvi su vam to papiri u ruci? Šta to toliko nosite i zašto ih toliko stišćete?
- Dijete moje, možda nećeš razumjeti, to su formulari za kredit, ali ne bilo kakav kredit.
- Kakav je to kredit, kolika je kamata?
- Kamata je tu nevažna, jer je ne plaća korisnik kredita.
- Pa ko je plaća?
Jevropljanin joj pokaza na tri susjedna sela, koja su se mogla vidjeti s mjesta gdje su stajali.
- Vidiš li one pogrbljene ljude dolje? E oni će plaćati kamatu.
- Ništa ja vas ne razumijem, ali nije ni važno. Samo da moja bol prestane, odgovori tužno žena u zelenom.
- Ovako ćemo, pozivam vas na kolač, a vi ćete meni ispičati sve o svom bolu i patnji i obećavam da ću vam pomoći. Jer, ovaj kredit je pomogao mnogim uplakanim pojedincima, pa zašto ne bi i vama.
- Ne znam, vi ste stranac. Zašto me mamite kolačem? Šta vi u stvari želite?
- Želim vam pomoći, a vi možete pomoći meni.
Nakon kraćeg ubjeđivanja žena u zelenom je pristala i otišla kod Jevropljanina na kolač.
- Mmmmm, ovakav kolač nisam probala još od devedesetke, odnosno devedesete.
- Drago mi je da vam se sviđa. A sada mi, za boga miloga, recite šta vas toliko muči.
- Muči me stari namještaj u kući, muče me stare zavjese, jastuci. Sve! Vrijeme je za renoviranje, ali nije moguće.
- Trebate novac? Interesantno.
- Nije problem u novcu. Mogla bih se penzionisati na jedan dan pa da zaradim novca koliko jedan penzioner primi za deset godina. Ali nemam gdje da kupim sve ono što želim.
- Ja vas ništa ne razmijem, zaista.
- Naravno da me ne razumijete kada je kod vas u Jevropi IKEA na svakom koraku, u svakom gradu. A ja moram da se klackam do Zagreba svaki vikend i da mi vozači gledaju šta sam kupila i da mi broje koliko sam pojela švedskih ćuftica u sosu od borovnice.
- Pa zašto ne kažete odmah. Pojedite kolač do kraja, potpišite ovdje i stvar je riješena.
- Sigurno?
- Sigurno, ukoliko ste vi sigurni da je to sve što želite.
- Sigurna sam, nama ženama je to važno.
- Potpišite ovdje i stvar je gotova, tuga će iz vašeg srca preći u tuđa srca. Ne morate čitati sav tekst, nema sitnih slova i sakrivenih stavki.
Žena u zelenom potpisa, i zaista. Bol nestade. Jevropljanin pogleda na sat.
- Uh, već je kasno, tri sata je ujutro, bože kako vrijeme leti. Moram da idem. Do viđenja.
- Gospodine, a moja kupovina?
- Upravo je obavljena.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.