Kolumne

Tajna zelenog kolača

Saša Čekrlija
Saša Čekrlija

Negdje u Bosni, iza četiri pokušaja, sjedila je pored rijeke i plakala. Žena u zelenom. U tom trenutku odnekud se stvori uglađeni gospodin, Jevropljanin. Sa šarenim čarapama i formularima za kredit. Radio je kao kreditni službenik za više jevropskih banaka i makrokreditnih organizacija.

- Zašto plačeš, zelena djevojko, upitao je.

- Plačem jer bol moju niko ne razumije, dragi gospodine, odgovori jecajući.

- Ali zašto, odakle bol dolazi? Možda ti mogu pomoći.

- Niko meni ne može pomoći.

- Možda ipak mogu. Vrijeme je adventa i treba pomagati ljudima.

- Meni pomoći nema... Jadna sam, majko moja. A, šta vam je to, gospodine, kakvi su vam to papiri u ruci? Šta to toliko nosite i zašto ih toliko stišćete?

- Dijete moje, možda nećeš razumjeti, to su formulari za kredit, ali ne bilo kakav kredit.

- Kakav je to kredit, kolika je kamata?

- Kamata je tu nevažna, jer je ne plaća korisnik kredita.

- Pa ko je plaća?

Jevropljanin joj pokaza na tri susjedna sela, koja su se mogla vidjeti s mjesta gdje su stajali.

- Vidiš li one pogrbljene ljude dolje? E oni će plaćati kamatu.

- Ništa ja vas ne razumijem, ali nije ni važno. Samo da moja bol prestane, odgovori tužno žena u zelenom.

- Ovako ćemo, pozivam vas na kolač, a vi ćete meni ispičati sve o svom bolu i patnji i obećavam da ću vam pomoći. Jer, ovaj kredit je pomogao mnogim uplakanim pojedincima, pa zašto ne bi i vama.

- Ne znam, vi ste stranac. Zašto me mamite kolačem? Šta vi u stvari želite?

- Želim vam pomoći, a vi možete pomoći meni.

Nakon kraćeg ubjeđivanja žena u zelenom je pristala i otišla kod Jevropljanina na kolač.

- Mmmmm, ovakav kolač nisam probala još od devedesetke, odnosno devedesete.

- Drago mi je da vam se sviđa. A sada mi, za boga miloga, recite šta vas toliko muči.

- Muči me stari namještaj u kući, muče me stare zavjese, jastuci. Sve! Vrijeme je za renoviranje, ali nije moguće.

- Trebate novac? Interesantno.

- Nije problem u novcu. Mogla bih se penzionisati na jedan dan pa da zaradim novca koliko jedan penzioner primi za deset godina. Ali nemam gdje da kupim sve ono što želim.

- Ja vas ništa ne razmijem, zaista.

- Naravno da me ne razumijete kada je kod vas u Jevropi IKEA na svakom koraku, u svakom gradu. A ja moram da se klackam do Zagreba svaki vikend i da mi vozači gledaju šta sam kupila i da mi broje koliko sam pojela švedskih ćuftica u sosu od borovnice.

- Pa zašto ne kažete odmah. Pojedite kolač do kraja, potpišite ovdje i stvar je riješena.

- Sigurno?

- Sigurno, ukoliko ste vi sigurni da je to sve što želite.

- Sigurna sam, nama ženama je to važno.

- Potpišite ovdje i stvar je gotova, tuga će iz vašeg srca preći u tuđa srca. Ne morate čitati sav tekst, nema sitnih slova i sakrivenih stavki.

Žena u zelenom potpisa, i zaista. Bol nestade. Jevropljanin pogleda na sat.

- Uh, već je kasno, tri sata je ujutro, bože kako vrijeme leti. Moram da idem. Do viđenja.

- Gospodine, a moja kupovina?

- Upravo je obavljena.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije