Kolumne

Tri strašne priče i četvrta

TAKSISTA: Beogradski taksista ubio je iz pištolja muškarca (37) zbog neregulisanog računa za vožnju od 800 dinara ili preračunato sedam evra.

Svedena vest deluje morbidno i pothranjuje priču o taksistima kao kavgadžijama i siledžijama. Sledi dodatak: taksista je devojku koja ga je zaustavila oko dva sata noću na Novom Beogradu dovezao do elitnog kafića u centru grada, gde je krenula na poziv prijatelja. Pošto nije imala novac da plati, ušla je u kafić da uzme pare. Iz kafića su ubrzo izašla dvojica muškaraca, krenula je svađa zbog računa, obrušili su se na taksistu. Umesto dugmeta za SOS, on se dokopao pištolja. Svog. I pucao. Navodno u nameri da se odbrani i zaplaši ih. Jedan od napadača je ostao na mestu mrtav, taksista je zbog zadobijenih povreda prebačen u Urgentni centar.

Roditelji i prijatelji taksiste tvrde da je ubica miran, dobar čovek, udovac koji deset godina posle smrti supruge sam odgaja decu. Noću radi da bi više zaradio. Zato i peva. Supruga i prijatelji ubijenog čoveka tvrde da je bio sportista, ragbista, pažljiv otac i muž, dobar drug. U drugim okolnostima lako bi se mogli družiti.

Devojku niko ne pominje, pa čak ni poslovično krvožedni tabloidi nisu iščačkali njen identitet. Volšebno, njene priče nema iako je baš ona svesni ili nevoljni izvor zla koje se prosto sabira: dve unesrećene porodice, jedan na robiji, drugi u grobu, četvoro dece bez očeva. Možda će nusefekat biti javna rasprava o dozvoljenom stepenu samoodbrane i pravu na nošenje oružja. Možda, mada to neće izmeniti ništa u životima ovih porodica i sudbinama njenih aktera.

Beogradski taksisti su, kao i svuda u metropolama, pokretne mete, posebno ako rade noću. Ima ih raznih, kao u svim zanatima, ali većina je uljudna. Beogradski momci su često male mace u kući, žestoki su na ulici, vole da dele pravdu. Svoju. Pozvani i nepozvani štite devojke i prijateljice, sebe vide kao vitezove spremne da brane čast beslovesnih žena (jer su žene beslovesna bića, čak i kada su im drage!). Zato i nema infomacija da li je ubijeni bio pod dejstvom alkohola, što je logična pretpostavka, ali ne i nužna za rasplet; može biti da mu je prosto krv uzavrela što je njegova poznanica u sitne noćne sate bila izložena drskosti - taksimetra.

Izostala je još jedna priča; kako neki kafići mogu da rade duboko u noć? Gde je bila komunalna policija koju neispavane komšije besomučno zovu zbog glasne muzike u tri izjutra, gde je bila obična policija? Zar joj nije posao da patrolira oko sumnjivih mesta, a sumnjiva su sva koja krše propise i pravila. Rakija, kažu stari, ni u buretu ne miruje, pa kako bi u usijanim glavama!

KINA: Pet nedelja pošto je na Brankovom mostu u centru Beograda smrtno udario kolima Luku Jovanovića, vozač mini kupera kantrimen Marko Milićev uhapšen je u Kini. Kao što se zna, on i njegovi prijatelji pobegli su sa mesta udesa; auto je nestao, oni su ćutali tri sedmice, on je otišao u Tursku, potom Hong Kong, pa Kinu. Onda su oni progovorili, što je bilo dovoljno za crvenu Interpolovu poternicu. Milićev je uhapšen, navodno, zato što su srpski policajci kineskim kolegama šapnuli da je em osumnjičen za delikt u saobraćaju, em diler droge. Ono prvo Kinu ne interesuje pošto ima više stotina miliona vozača. Ovo drugo ne prašta. Sada M.M. željno čeka izručenje Srbiji - ovde će za jedan mladi život odležati nekoliko godina; u Kini može ostati bez glave. Njegovi pratioci, bar tri devojke koje su progovorile, izgleda da će grehe okajavati kao i folk diva Svetlana Ražnatović, nanogicom u kućnom pritvoru. Doduše, možda će i na godinu-dve u pravi bajbok ako sud proceni da će bruka biti velika posle svega što se desilo.

Možda će to sve što se desilo - opet kao posledica burnog noćnog života - otvoriti još poneku raspravu, na primer o kaznenoj politici. Recimo da li je teži zločin prikrivanje osumnjičenog i pomoć u bekstvu ili silovanje? Jer, silovatelji u Srbiji iza rešetaka često budu godinu-dve, pa se vrate na ulicu da opet nekog unesreće, dok njihove žrtve veći deo života provode u "dobrovoljnom" kućnom pritvoru bez nanogice, samoizolaciji, plašeći se i sopstvene senke.

SEKIRA: Jedan Novosađanin ubio je u svom stanu svoju ženu. Noću dok je spavala, sa dva udarca sekirom. U susednoj sobi je spavala njihova petogodišnja ćerkica. Ta je žena 14. ovogodišnja žrtva partnerskog nasilja. Statistika bi rekla tek 14, jer je prošle godine u porodičnom i partnerskom nasilju ubijeno 46 žena. Koordinatorka sigurnih ženskih kuća Vesna Stanojević ne priznaje ono "tek" - i jedna žrtva je suviše, a ova je druga za samo nekoliko dana. Nešto ranije, zatvornik je u sobi za posete niškog zatvora zadavio svoju suprugu. Novosađanin, kažu prvi izveštaji, nije fizički zlostavljao ženu, za razliku od zatvorenika koji je svoju prebijao i na slobodi. Novosađanin je bio u depresiji, zatvorenik patološki ljubomoran. Navodno, obojica su voleli svoje žene, ali porodica Novosađanina nije odobravala njegov brak, pošto je on imao fakultetsku diplomu, a ona bila priučeni fizijatar, maserka ili tako nešto. Zatvorenik je stalno sumnjao da ga žena vara. Ni Novosađanin ni zatvorenik nisu razmišljali da će, dok oni robijaju, njihova deca zauvek biti bez majki. I, logično, da će i svoje očeve mrzeti zbog toga, pa ni njih neće imati. Ni oni decu, ni deca njih. Zato statistika nije dobra. I još jedan podatak iz sumorne riznice Vesne Stanojević: sigurne kuće su pune žena policajaca i sveštenika. I oni su ljudi, reče joj jedan duhovnik. Moraju se negde istresti, ratosiljati napetosti i besa, a šta je bliže od bližnjeg?

LEKARI: Istog vikenda kada su nesrećni taksista i depresivni Novosađanin ubili, a Milićev dopao kineskog zatvora, Narodna skupština Srbije je po hitnom postupku izglasala izmene Zakona o zdravstvenoj zaštiti po kojim se ukida obavezan dvogodišnji staž lekarima koji žele specijalizaciju. Ubuduće na specijalizaciju, doduše o svom trošku i uz odobrenje ministra, mogu i nezaposleni lekari, to se zove volonterska specijalizacija i važiće za tzv. deficitarne grane. Povod olakšicama je dramatičan - lekar specijalista ili supspecijalista ima oko 50 godina, specijalizanti su nešto mlađi. Specijalizacija traje 4-6 godina. Preračunato, srpsko zdravstvo bi krajem decenije moglo biti desetkovano, pošto će većina specijalista u penziju, pa neće imati ko leči. Doduše, to je veliki upit i sa izmenama zakona, pošto su Nemačka i Norveška širom otvorile vrata ovdašnjim lekarima. Zato mnogi, uz specijalizaciju, uče nemački ili norveški; umesto neizvesne platice od desetak hiljada evra godišnje, podložne smanjenju i solidarnom porezu, tamo ih čeka 5-10 puta više, uz povoljne stambene kredite i sve povlastice koje lekarski poziv uživa u svakoj civilizovanoj zemlji. To što se školuju o budžetu, odnosno parama poreskih obveznika Srbije, odavno nije dovoljan razlog da ostanu u zemlji.

Šta ove četiri priče vezuje? Samo jedno - ugroženo zdravlje nacije, u prvom redu mentalno, mada ni ono drugo nije mnogo bolje. Srbija je među svetskim prvacima po broju popijenih antidepresiva. Stariji pilulama smiruju i glad. Lekari su preopterećeni, dnevno ih pregazi pedesetak pacijanata, u vreme epidemija i stotinu. To im je norma. Ponekad ih pacijenti psuju, poneko i fatalno digne ruku; kućama odlaze svi nezadovoljni, napeti, besni. Iako statistika kaže drugačije, gotovo u svakoj kući je jedno-dvoje nezaposlenih, ne više tako mladih, koji danju gluvare, noću izlaze i bez para; da se bar u nečemu ne razlikuju od vršnjaka. Poneko zaluta među žestoke momke i sponzoruše, svet koji živi po svojim pravilima ne hajući za ona opšta. I eto belaja. Daleko bilo da su lekari krivi, pa i među njima dve i po hiljade zalud čeka posao. Uostalom, oni uče da leče telo i dušu, za nezaposlenost, kriminal, javni red i bezbednost postoje drugi doktori.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije