Kolumne

U zemlji krvi i medija

Svečana premijera kontroverznog debitantskog filma Anđeline Džoli "U zemlji krvi i meda" održana je u ledenoj olimpijskoj dvorani "Zetra" u Sarajevu 14. februara, na Valentinovo ili Dan zaljubljenih i Svetog Trifuna i početka Prvog srpskog ustanka

 Kako je i najavljeno, premijeri je prisustvovala režiserka i scenaristkinja Anđelina Džoli sa porodicom i ekipom filma. Organizacija premijere filma održana je uz podršku institucija FBiH i grada Sarajeva, a gala premijeri prisustvovalo je oko 5.000 posjetilaca.

Zbog svog, po nekima neprikladnog političkog sadržaja, ovaj film je već podijelio srpsku javnost, kako u Srbiji tako i u RS, i otvorio raspravu o tome treba li ga prikazati ili ne u našim kinima. Mogao bih i ja sada u duhu "teorija zavjere" logicirati da je datum premijere namjerno izabran da bi se dodatno napakostilo Srbima, ali neću. Ionako je previše pakosti u ovoj "zemlji krvi i medija". Radije hoću da razmišljam pozitivno. Predstavnik distributerske kuće "Oskar" i multipleksa "Palas" iz Banjaluke platio je prava na distribuciju ovog filma, ali je odustao od njegovog prikazivanja u svojim kinima jer, kako je rekao, "nema dovoljno interesovanja za njega". Usput je dodao da film nije zvanično zabranjen, ali neće biti prikazivan jer se ne očekuje zarada od njega. Pravo je distributera da plati prava i čini šta hoće sa filmom, ali je malo neobično da neko ko se bavi kupovinom i prikazivanjem filmova ne želi da ga plasira na tržište gledaocima da ga vide kako bi i sam ostvario neki profit. To je mnogima dalo povoda da spekulišu kako su vlast i politika uticali na ovu čudnu situaciju.

Beogradski distributeri su odlučili da prikažu film, jer smatraju da bi zabrana prikazivanja filma bila kontraproduktivna. Tako će film biti prikazan u Zagrebu, Sarajevu i Beogradu, vjerovatno i u Ljubljani, Skoplju i Podgorici, zatim u Berlinu, Parizu, Moskvi, Londonu i Njujorku. Jedino gdje neće biti prikazan biće Banjaluka, grad do koga nam je najviše stalo. Iz sličnih razloga ranije u RS nije prikazan film "Grbavica", zbog poznatog skandala glumaca na udar kritike javnosti došao je film "Montevideo, Bog te video", a sad se evo govori da se neće prikazivati ni film "U zemlji krvi i meda". Ipak, mislim da bi mnogi gledaoci u Srpskoj htjeli pogladati ovaj film i sami zauzeti stav o njemu. Ako ga ne mogu vidjeti u kinima u Banjaluci vidjeće ga na neki drugi način, na nekom drugom mjestu. Ili ga neće ni pogledati pa će po poznatom obrascu prihvatiti ono mišljenje koje mu serviraju mediji i opšta kulturna javnost.

Poziv na bojkot filma je legitiman stav, ali ljudima treba pružiti mogućnost da ga vide. To je pitanje kulturne otvorenosti jedne sredine, a ne stvar ovog ili onog političkog stava o njegovoj neizračunljivoj korisnosti i štetnosti po RS

 U svemu tome loše je to što građani Srpske nemaju istu mogućnost da vide ovaj film kao i svi drugi ljudi na bilo kojem mjestu u svijetu. Da li je njegov loš sadržaj, koji nam se ne sviđa, dovoljan razlog da nam bude oduzeto pravo da ga sami vidimo? Koja je tekovina važnija za budućnost naše mlade demokratije? Nepoznata osoba koja se na društvenoj mreži predstavila kao "Radost Strojnik" skinula je film sa Interneta i napravila njegovu premijeru u svom stanu, na koju je pozvala zainteresovane filmofile i novinare. Je li to ono što želimo? Jedno je imati svoj stav o sadržaju nekog umjetničkog djela, a drugo je onemogućavati njegovo javno predstavljanje. Koliko je knjiga, filmova, slika i pjesama koje nam se ne sviđaju? Kako smo to zaključili? Čitajući, slušajući, gledajući filmove i predstave i razgovarajući o njima sa prijateljima i stručnjacima. Ko se boji Anđeline Džoli? Ovako se Anđelina Džoli pretvara u misterioznu "Crnu Anđu", kako je domaći tabloidi pogrdno zovu, i holivudsku kalašturu opsjednutu Srbima koja smišlja načine da ocrni Srbe i ukine Srpsku.

Svaki igrani film je umjetnička fikcija zasnovana na nekoj priči. Ako je film jeftina politička propaganda gledaoci će to sami prepoznati i on će pasti u zaborav, tako da će mu to biti najveća kazna. Ovako, jedna loša vijest dobiće nepotrebno prostor u medijima i otići u svijet iz Srpske, a to je da film nije prikazan u Banjaluci. U Iranu su zabranili "Simpsonove", a u Kini brane filmove koji remete društvenu stabilnost. Ali ovo ovdje je Evropa. Nije ovo ni prvi ni posljednji igrani film u kojem su Srbi predstavljeni kao negativci i loši momci. Devedesetih godina komercijalna filmska produkcija u ratovima na Balkanu našla je idealnu prilku za tematsko oživljavanje posrnule filmske industrije i način za dobru zaradu. U proteklih dvadeset godina iz holivudske fabrike snova izašlo je nekoliko filmova u kojima su Srbi na ovaj ili onaj način prikazani kao ekstremisti, masovne ubice i ratni zločinci. Pamtim po sjećanju filmove "Mirotvorac", "Lov u Bosni", "Progonjeni", "Ekstremne opcije", "Četvrti anđeo", "Diplomatska opsada" itd. Sve smo ih vidjeli u kinima ili na lokalnim domaćim televizijama. Kakve sve filmove puštaju po ovdašnjim kinima pa se niko nije zapitao koliko su oni politički nekorektni prema crncima, ženama, invalidima, Romima, Indijancima, drugim vjerskim i etničkim zajednicama i marginalnim grupama, pa nikom ništa.

Odbijanje prikazivanja filma u našim domaćim kinima biće protumačeno kao cenzura i nespremnost da bude viđen drugačiji pogled na stvarnost. Nije film Anđeline Džoli prvi koji se suočava sa kritikama neke nacionalne grupe zbog svog sadržaja ili određene generalne poruke filma. Kroz istoriju mnogo poznatih filmova današnjih klasika bili su izloženi kritikama različitih vjerskih organizacija, udruženja građana i puritanaca svake vrste. Naročito je Katolička crkva bila kritična prema pojedinim filmskim ostvarenjima koja su tretirala vjerska pitanja ili istoriju crkve. Među njima najpoznatiji su filmovi "Posljednje Hristovo iskušenje", "Pasija", "Davinčijev kod" i mnogi drugi. I u ovom slučaju treba da vrijedi ona Volterova: "Gospodine, ne slažem se sa vašim mišljenjem, ali ću do smrti braniti vaše pravo da ga kažete".

Poziv na bojkot filma je legitiman stav, ali ljudima treba pružiti mogućnost da ga vide. To je pitanje kulturne otvorenosti jedne sredine, a ne stvar ovog ili onog političkog stava o njegovoj neizračunljivoj korisnosti i štetnosti po RS. Protivnici prikazivanja Anđelininog filma u Srpskoj naći će stotinu razloga kontra ovog mog mišljenja. Dežurni patrioti svih boja mogu me prozivati za nacionalni mazohizam i izdaju, ali ništa od toga nije važnije od optužbe da jedan evropski grad, kakav je sigurno Banjaluka, nije u stanju prikazati, po mnogima loš film slavne glumice. Nijedan prigovor filmu nije dovoljno relevantan da bi se zbog njega stvarala ovolika medijska histerija i pravila nepotrebna buka. U očima demokratskog svijeta mi ćemo biti više poštovani kao društvena i politička zajednica ako ljudi i u Banjaluci mogu vidjeti film, nego što ćemo "dobiti" njegovim prećutkivanjem. Ali, Srbi ne bi bili Srbi kada ne bi uzvratili na svoj način. Dok je u Sarajevu pripremana nabildana premijera ovog filma, u Ulici Vase Pelagića u Banjaluci nepoznata ruka ispisala je novi grafit: "Nisu Srbi krivi što je u Breda Pita mala kita".

(Autor je publicista)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije