Kolumne

Ubijanje na rate

​Pre nešto više od dve decenije, 14. oktobra 1998. godine, režim Slobodana Miloševića zabranio je dnevne listove "Danas", "Našu borbu" i "Dnevni telegraf" po Uredbi o posebnim merama u uslovima pretnji oružanim napadima NATO-a na SR Jugoslaviju. Zapravo, kako je tada objašnjavano, "protiv širenja panike i defetizma u javnim glasilima". Rogobatno i zastrašujuće, ali precizno. Uredba je bila na snazi od 8. do 20. oktobra.

Nekoliko dana posle stavljanja ključeva u bravu troje antirežimskih novina usvojen je rigidni Zakon o javnom informisanju, poznat kao "Šešeljev", a glavna motorna snaga i prvi egzekutor bio je mladi ministar za informacije (ne za informisanje, kako se danas pogrešno kaže) Aleksandar Vučić.

Od troje kažnjenika primenu tog zakona preživeo je samo "Danas", kultna "Naša borba" je ugašena, a "Dnevni telegraf" i nedeljnik "Evropljanin" su ostali i bez svog vlasnika; aprila 1999, usred bombardovanja Srbije (SRJ), isti režim koji mu je zabranio i enormnim kaznama dokrajčio novine ubio je i samog Slavka Ćuruviju. Suđenje ubicama još traje, ali kao i u slučaju četiri godine kasnije ubijenog premijera Zorana Đinđića, teško da će njihovi savremenici dočekati da čuju ko je u vrhu ondašnje vlasti, poznate kao crveno-crna koalicija, naredio smaknuće. Smaknuća.

Dve decenije kasnije malo ko razmišlja i o tome ko je naredio ubijanje srpskog novinarstva koje nesmanjenom žestinom traje i danas, samo što je ondašnji prvi egzekutor "avanzovao" i postao najmoćniji čovek Srbije, pa vedri i oblači svim i svačim, uključujući medije i medijsku scenu.

Žalopojka? Daleko od toga, tek tragična istina o ustoličenju i obnovi sistema koji ruši i gazi sve što iole štrči. Istina, nema novoubijenih, spisak žrtava se zadržao na troje novinara - uz Ćuruviju, pet godina ranije ubijena Radislava - Dada Vujasinović i 2001. Milan Pantić. Njima se ni ubice ne znaju, za razliku od Slavka, čije su ubice van domašaja pravde.

Nema danas ni propisa kao 1998, po kojima je ama baš svaka šuša i svaki pokvarenjak - kom gazda kaže - mogao da te tuži i da ti u roku od 24 sata "preki" Prekršajni sud dosudi tako drakonsku novčanu kaznu da ne možeš da se oporaviš. Čak i kada ti dobronamerni, kao u slučaju "Danasa", pomognu da platiš što si se drznuo da pomisliš i objaviš nešto što nije stiglo iz proklamovanog ideološkog crveno-crnog kofera.

Danas nije tako loše da se gase životi zbog javne reči, ali gasi se sve ostalo - mediji, novinarstvo, a ponajviše stradaju profesionalno i lično dostojanstvo. Ključ je odavno u mnogim bravama, a tamo gde "burgija" nije bila dovoljno čvrsta provrteo je - novac. Srbija tako danas nema ni kultni B92 (postao je šarena 02 televizija), ostala je i bez nekada časnog Studija B (postao je glasnogovornik vlasti, sada ove, a biće i drugih kad dođe vreme).

Nema ni mreže elektronskih i štampanih medija čiji su urednici i novinari uspevali da dopru do publike željne vesti. Uz časne izuzetke kakvi su TV Šabac i TV forum (Prijepolje), danas mrežu čine kopije nacionalnih kanala čiji se programi baziraju na novoustanovljenom mikrofon-novinarstvu (podmetneš mikrofon kome treba, a on vergla) i kolumnizmu (angažuješ  "kolumniste" iz redova tzv. analitičara, novinara i inih poslušnika i oni, za pare ili sinekure, pišu sve što je gazda pomislio, pa i više). Van informative tu su ti tzv. rijalitiji, koji su najčešće svedeni na opskurne sadržaje.  

Štaviše, Srbija je danas ostala i bez publike željne vesti jer joj se masovno serviraju propagandne i rijaliti bljuvotine, što u klasičnoj elektronskoj formi, što u modernoj (portali i društvene mreže), što kroz nešto što se masovno prodaje - kupuje na kioscima, izgleda kao novine, a od novina nema ni N.

Kažu "magovi" takve medijske industrije da ljudi ovde, kao i u svetu, za boga miloga, traže samo seks i krv, pa im to i daju. Navodno, svi smo postali opsesivno zavisni od raznih "Parova" i "Zadruga", naslednika "Velikog brata", tračeva iz tih i političko-scenih kuhinja, toliko da se sem bezmalo celodnevnih dešavanja u TV kućama strave i užasa, najpikantniji detalji moralne i bukvalne pornografije moraju i - štampati. Razume se, u tabloidima koji su preplavili čitavu scenu.

Pitaće se čitaoci "Nezavisnih" o čemu je ovde reč, kakve veze imaju "Šešeljev" zakon i "Parovi" i gde su se zagubili ti novinari? Ima, i te kako. Prvo, "Šešeljevim" (Miloševićevim i Vučićevim) zakonom promovisano je ukidanje i novinarstva i novinara, uvedeni su otvorena cenzura i politička propaganda kao dominirajući sadržaj. A, kako reče Marfi, kad jednom gliste, ili crve ko više voli, pustiš iz konzerve, više ih ne možeš sve vratiti unutra. Temeljnim zastrašivanjem i ekonomskim iscrpljivanjem oni su od medija napravili zabrane u kojima se opstaje samo ako slediš vođu i njegove epigone nadležne za medije. Ni manje, ni više. Alternativa je da radiš ne besplatno, nego da uložiš sve što imaš, novac, vreme, znanje i hrabrost, svestan da to nikako ne može da se otplati, da pokrije goli život.

Nisu se proslavile ni postoktobarske demokratske vlasti, mada njihov vakat, u poređenju sa pređašnjim i potonjim, deluje prihvatljivije. No, upravo su oni - odustajući od lustracije na javnoj sceni - vratili na velika vrata sve one koji su se drastično ogrešili i o profesiju i o moral i o dostojanstvo. Jer, takvi se najlakše i najbrže presvlače. I još su, demokrate sklone liberalizmu, prokockale privatizaciju medija i ustanovile rudimentarno tržište na kom je glavno pravilo bilo - oglašavanje i državnu pomoć dobijaju podobni. I prvi su koteširali sa tabloidima i otvorili tabloidizaciju ne samo medija, nego čitavog društva. Oni koji su došli posle njih, koalicija crvenih (Ivice Dačića) i proprano crnih (naprednog Aleksandra Vučića) stvari su usavršili. Po svojoj meri, često koristeći ranije oprobane metode.

A novinari, jesu li oni u tom sagrešenju o profesiju i publiku nevini? Ni najmanje; istina, neki zato što su naivno pomislili da se nikada više ne može vratiti "ono" vreme straha i disciplinovanja medija. Neki još naivniji mislili su da će "naši" ozbiljno poraditi ne na uređivanju medijske sfere i scene, nego na stvaranju uslova za potpunu profesionalizaciju medija. Neki su, pak, gledali kako da se ovajde naplaćujući opozicionu i antiratnu prošlost, taleći se u privatizaciji ili okrećući se stranim kompanijama koje su namirisale unosan medijski posao.

Najbrojniji su pobegli glavom bez obzira, najčešće u PR, suvu politiku ili biznis, pa medijsko poprište prepustili novim snagama - neobrazovanim, nečasnim, bahatim. Ili, naprosto, nespremnim za posao, što u slučaju mladih i ne čudi. Em, nema više ko da ih uči u redakcijama profesiji, em su novinari (čak i oni nazovi) u Srbiji najmanje plaćena visokoobrazovana radna snaga, češće su angažovani "na crno" nego građevinci i pri tome su izloženi (samo)volji vlasnika, političkih i ekonomskih moćnika. Rečju, svakoga.

Ali, još nije kraj, iako je dno opasno blizu! Razmislite o tome kad okrenete "Parove" ili se uhvatite za "Informer"; "naš" ili neki svoj. Onaj koji i vaša deca gledaju, u papiru ređe nego na ekranu, ali to ne menja stvar - poruke su iste.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije