Kolumne

Udri, svate I usnula devojčica

Neka digne dva prsta onaj ko ne zna da je proteklog vikenda eks-ministar odbrane Srbije Bratislav Gašić oženio sina, a pevač Šaban Šaulić proslavio 18. rođendan unuku.

Verovatno je malo takvih, ako ih uopšte ima, pošto su silni mediji, ne samo u Srbiji već i u regionu, silne strane posvetili tim nazovimo ih društvenim događajima, mada je reč o privatnim slavljima, doduše s poznatim zvanicama. Toliko napadno da ih je bilo nemoguće izbeći.

Doduše, oni koje to ne interesuje - izuzev kao fenomen vezan za ono malo što je ostalo od naše profesije i stanje duha nacije - ne znaju, primerice, da li je venčanje bilo u crkvi koja je oslikama freskama ktitora, narečenog eks-ministra Gašića i njegovog brata? Šaulića što se tiče, s većine naslovnih strana je vrištalo da je poklonio detetu 25.000 evra. Pa neka samo kupi šta želi.

Lepo, ima se, može se, posebno što Poreska policija nije utvrdila nepravilnosti u imovini Šaulića kada je protresala prihode muzičkih zvezda. Nije utvrdila ili se ne zna šta je utvrdila, a šta nije, ne menja stvar. Čist je, recimo, i za honorar koji je uzeo na svadbi kod Gašića, plus bakšiš. Valjda će platiti porez na tih desetak hiljada evra, koliko je navodno zaradio.

E, sad, neka opet dignu dva prsta svi koji su videli fotografiju usnule devojčice u Novom Pazaru? Šestogodišnja devojčica pokrivena jednim ćebetom spava na drugom, sa zimskom kapom na glavi. Usred Novog Pazara na ulici. Dok lokalni sandžački portal nije objavio potresnu fotografiju niko nije obraćao pažnju na malenu. Nisu je videli, mada je ćebe bilo tu, nisu videli, ali su posvedočili (kako?) da je nedavno ostala bez majke, a otac zbog sopstvenih smetnji nije u stanju da se brine o njoj. Onda se čitav grad probudio i uzbunio, tragaju za devojčicom i sve službe i građani i komšije njenog nevoljnog ležaja, ali nema je.

Imaju li junaci onih pričica ikakve veze? I da i ne. Nisu Gašići i Šaulići dužni da brinu o tuđoj nezbrinutoj deci; poštenja radi, možda to i čine diskretno, da niko ne zna, kako plemenitost nalaže. Nisu dužni ni svi oni koji su ranije spazili malenu da joj pomognu; verovatno mnogi ni za sopstvenu decu nemaju dovoljno.

Dužna je, naravno, država, koja je morala znati u kakvom je stanju ta porodica i da je dete bez majke, uz radno i zdravstveno nesposobnog oca,  prepušteno samo sebi. I ulici. Država znači sve službe, pre svih socijalna i policija, uključujući komunalnu.

Naravno i gradski funkcioneri, svi oni koji primaju platu iz budžeta.

Dakle, nemaju Gašići, Šaulići i slični direktne veze s malom Novopazarkom i drugom decom ulice, a opet imaju. Jedina dobra strana neukusne lavine "izveštaja" sa svadbe i punoletstva jeste bolno saznanje da u zemlji Srbiji - a i u komšiluku - neki ljudi razbacuju gomile evra, dolara, funti, uz ponešto dinara ili konvertibilnih maraka, na manifestacije sopstvene veličine, dok drugi ni za udžericu i koricu hleba nemaju.

Nema spora da svako ima pravo da privatno veselje organizuje kako želi i koliko želi i za koliko novca i ljudi želi. Postoje, zna se, u svadbama i sahranama  zaduživanja i oduživanja, običaj je da se dar i pažnja u veselju i žalosti uzvraća. To je ljudski, pravila se nekako drže čak i oni koji ne pridaju previše pažnje svetkovanju. S druge strane, svadbe, razvodi i sprovodi javnih ličnosti tema su tabloida svuda u svetu, pa ni ovdašnji nisu odoleli utrkivanju da se poklone i priklone zavirivanju u garderobere, lonce, krevete, poklone... Slavnih. Svedoci smo da su nedavno Ana Ivanović i njen izabranik, baš zbog najezde belosvetskih i balkanskih tabloida ravnopravno, otkazali venčanje, krili se, pa i javno zamolili da ih ostave na miru. Baš kao što je Milena Dravić bila prinuđena da učini u vreme dok je njen suprug Dragan Nikolić bio teško bolestan.

Odvajkada je sudbina slavnih da budu na oku svima, makar slava dotičnih bila mnogima nejasna, pa i degutantna. Ali, zašto takva čast, ako je čast uopšte, pripada sinu jednog političara ili unuku jednog pevača? Zašto su političari i pevači i njihovi potomci postali ili izabrali, pristali, kako kome volja, da postanu starlete i starletani? Da li su eks-ministar odbrane, odnosno njegov sin i njegova izabranica, isto što su Arkan i Ceca, Brena i Boba, princeza Dajana i princ Čarls, Anđelina i Bred...

Jesu li i smeju li da budu u istoj ravni jedan od najmoćnijih političara u Srbiji, a Bratislav Gašić kao desna ruka Aleksandra Vučića to jeste, i kontroverzne pevačice? Očito je da jesu. I reklo bi se da im prija. Zato se valjda i druže, razmenjujući deliće moći, novca i slave.    

Tvorci nazovinovina i nazovitelevizija koje nas zapljuskuju stranicama o domaćem džetsetu (uh!) tvrde da ljudi vole da čitaju takve stvari, sa što više sočnih detalja. Pa kao kec iz rukava izbace adut: Ledi Di je i danas top tema koja prodaje žutu štampu, a diže tiraž i onoj ozbiljnoj. Dakle, čitano je, znači donosi zaradu. A mediji su, dodaju poučno s visoko uzdignutim kažiprstom, biznis.

Jesu, naravno, niko s iole razume ne može to da ospori. To i Gašić, kao jedan od vodećih ovdašnjih medijskih mogula, mora znati bolje nego drugi. Ali, isto tako bolje nego drugi morao bi znati šta dolikuje jednom doskorašnjem visokom državnom funkcioneru, a kako stoje stvari i u budućnosti viđenom na dobrom položaju. Napokon, i on i svi drugi moraju znati gde je granica biznisa i ko je postavlja? 

Baš kao što se, sa druge strane, mora znati gde je granica propadanja i ko je postavlja? Ne samo ovog moralnog, oličenog u besmislenom trošenju, već onog svakodnevnog, pa i fizičkog, kao u slučaju malene napuštene devojčice. Dva lica Srbije, bahato, okićeno i napušteno na ulici, između dva pohabana ćebeta - eto to je veza junaka onih priča.

P.S. U tekstu o Stefanu Simiću iz Mola ostala sam dužna - Crkvi. Ne slučajno, jer spekulacije o tome da je Stefanov otac svojevremeno Srpskoj pravoslavnoj crkvi ostavio svu imovinu nisu potvrđene. Ali, to nije i ne može biti opravdanje za sveštenike, jer im je jedno od najznačajnijih zaduženja upravo briga o siromašnima i napuštenima. Stoga pitanje i za Mol i za Novi Pazar, odnosno eparhije kojima pripadaju: mogu li crkveni oci i njihovi ktitori umesto velelepnih zdanja da podižu manje crkve, a uz njih sirotišta i domove za nezbrinute? To bi, ako ne zbog hrišćanske obaveze, bilo uputno i stoga što su crkveni poslovi i imovina oslobođeni oporezivanja, pa bi se ta nerazumna odluka sekularne države donekle anulirala, a koristi bi imala najviše deca koja nemaju krov nad glavom i budućnost.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije