Svjedoci smo crne hronike koja nam iz dana u dan puni stupce novina i portala. Tragedije se dešavaju, ne mogu reći da je to normalno, ali se dešavaju. Našom, ili nepažnjom drugih, ne prođe nijedan dan a da ne pročitamo o nečijoj povredi ili smrti. To je nešto na šta možemo u veoma maloj mjeri, ili ne možemo uopšte uticati. Ali, postoji nešto što je možda i gore od fizičke tragedije, tragedije tijela i života, to je tragedija duše, onog ljudskog u nama što nas u suštini i čini živima. Život sa živim tijelom a mrtvom dušom i nije život. To je preživljavanje. To što dišemo, jedemo, spavamo, imamo potrebe nas ne čini ljudima.
Svjedoci smo crne hronike koja nam iz dana u dan puni stupce novina i portala. Tragedije se dešavaju, ne mogu reći da je to normalno, ali se dešavaju. Našom, ili nepažnjom drugih, ne prođe nijedan dan a da ne pročitamo o nečijoj povredi ili smrti. To je nešto na šta možemo u veoma maloj mjeri, ili ne možemo uopšte uticati. Ali, postoji nešto što je možda i gore od fizičke tragedije, tragedije tijela i života, to je tragedija duše, onog ljudskog u nama što nas u suštini i čini živima. Život sa živim tijelom a mrtvom dušom i nije život. To je preživljavanje. To što dišemo, jedemo, spavamo, imamo potrebe nas ne čini ljudima.
Prije nekoliko dana se dogodila tragedija:
"Četrdesettrogodišnji Veselko Popović iz prnjavorskog sela Čorle pronađen je u ponedjeljak, 26. februara, mrtav u automobilu pasat u rječici Lišnja u Prnjavoru, uz samu trasu autoputa u izgradnji Prnjavor - Banjaluka".
Nažalost, vremena su takva. Mi koji nismo u direktnoj vezi s osobom koja je nastradala već sutra ćemo zaboraviti današnju tragediju jer život teče dalje. Čitamo o novim vijestima i, nažalost, novim tragedijama.
Samo nekoliko sati nakon objave da je nastradao ovaj čovjek pojavila se još jedna objava:
Da, to je automobil u kome je nastradao Veselko Popović. To je fotografija koja je preuzeta sa portala koji je prvi informisao o njegovoj smrti. Ime osobe koja je objavila ovakav sadržaj iz dva razloga ne želim da pominjem: prvo, ne želim da započnem još jednu raspravu na temu moji - njihovi, vaši - naši, jer ti koji su moji imaju različita imena, dolaze iz različitih vjera i nacija, a njihovi su svi oni koji su u stanju da pokušavaju praviti komediju temeljenu na tuđoj nesreći, a kao drugo, s obzirom na to da ne poznajem lično osobu koja je ovo objavila ne želim da joj dajem publicitet u mojim redovima iz straha da joj to prija.
Kao što sam već pomenula, ova tragedija je u meni probudila neko opšte saosjećanje koje svi mi imamo kad čujemo za nešto slično. Žao ti je i tu je kraj. Ali, ovaj komentar na račun nesreće me daleko dublje povrijedio. Ne mogu da shvatim dokad ćemo se dijeliti na #dodikove i #nedodikove?! Nije to više ni pitanje imena predsjednika. Zar je bitno u ovakvoj situaciji kako se on zove? Pitam se šta treba da bude u glavi pa da ovako reaguješ? Da li se neko smatra bogom danim i apsolutno je siguran da sutra u jednom takvom autu ne može biti on? Ko meni garantuje da danas kad izađem na ulicu neću nastradati? Pitala bih osobu koja je ovo objavila da li bi joj bilo smiješno (iako ne razumijem na koji način je ovo smiješno) da je u autu njegov otac, brat, sin? Da li bi mu bilo do Instagrama, hashtaga?
Svjesna sam činjenice da je taj prokleti rat bio i razdijelio nas. Napravio da unutar jedne granice postoje naši i vaši, ali dokad ćemo se dijeliti, upirati prstom? Stavite taj prst jednom na čelo i zapitajte se "šta ja imam od te podjele"? Hoće li to što se bijete u prsa da ste veliki Srbin, Hrvat ili musliman da vam donese danas hranu na sto? Umrijećete od gladi budete li čekali taj ručak.
Danima već pokušavam da nađem razloge... Šta jednu osobu natjera da ovako reaguje? Zadnje napore snage ulažem. Ali, odgovora nema. Sve te suze koje su prolivene prije dvadeset godina iste su. Na isti način plače i vaša i naša majka. Sav taj proživljeni bol nam je isti. Na isti način duša boli kad nekog izgubi, i nas i vas. To što su nas, prosječne duše, izdali i svi zaboravili nakon rovova i rana isto boli i vas, kao i mene. Sav taj bijes, ljutnju, razočarenje, isto osjećaju i naše, kao i vaše duše. Jer duša nam je ista. Stvorena da voli, da se raduje, da prašta i od svega toga da raste. Ona nema partijsku knjižicu, niti svog Boga imenuje.
Nije ovo jedini slučaj u kome je nesreća vaših bila predmet smijeha naših, i obrnuto. Toga se i plašim. Da je jedna luda glava, pa da se čovjek i ne zamara time. Previše ih je na ovako malom prostoru. To što su pojedinci ludi (žao mi je, drugog izraza nema), možda mogu i da prihvatim, ali to vaše ludilo ili liječite ili držite samo i isključivo unutar svoje glave. Samo vas molim - ne punite glave drugima, pogotovo djeci.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.