Godine 1940. njemački bombarderi su zasipali Britaniju bombama. U isto vrijeme britanski avioni su (koliko su mogli) zasipali Njemačku papirima. Ako mislite da je ovo drugo bilo glupo i bezopasno (jer ovi papiri nisu bili štetni po zdravlje), grdno se varate.
U moderno doba rat brutalnom silom možete dobiti samo ako je protivnička strana daleko slabija. Uništiti neki avion, tenk, brod je potpuno nebitno. Svaka velika sila će na jedan uništen sistem proizvesti tri nova, savremenija i bolja. Japanci su u napadu na Perl Harbur uništili bezmalo pola američke pacifičke flote. Rat su svejedno izgubili. Međutim, ako uništite nečiji ekonomski sistem, a dobro je početi od monetarnog i finansijskog sistema, rat ćete, s vremenom, sigurno dobiti. To je ono što su Britanci pokušali da urade te 1940. Papir koji su bacali nad Njemačkom bili su blokčići za ratnu nabavku. S obzirom na ratne uslove, vlasti u Njemačkoj (ali i Britaniji, Americi, SSSR) su svakoj porodici dale blokčić u kojem je s obzirom na broj članova i strukturu (djeca, penzioneri itd.) bilo određeno koliko mesa, mlijeka, brašna itd. možete da kupite. Mogli ste da imate novca koliko hoćete, ali bez ovih bonova niste mogli legalno da kupite namirnice (doduše postojalo je razgranato crno tržište na kojem ste po astronomskim cijenama mogli da kupite šta hoćete). Kada su Britanci prekrili Njemačku falsifikatima ovih blokčića, svako ko je ovaj blokčić podigao sa zemlje mogao je da kupi šta i koliko je htio (pod uslovom da vas vaš mesar, mljekar, pekar ne prijavi SS zbog neuobičajeno velikih kupovina), čime je sistem ratne ekonomije bio stavljen pod ozbiljan pritisak.
Naravno, ni nacisti nisu sjedili skrštenih ruku. U ideji narušavanja tuđeg monetarnog sistema primijenili su perfekciju i složenost ne manju od one kojom su proizveli tenk Tigar ili prvi mlazni avion na svijetu Me 262. Tako su iz koncentracionih logora iz cijele Evrope doveli u jedan logor u Njemačkoj najbolje gravire, falsifikatore i slične "zanatlije" (uglavnom Jevreje, ali bilo je Rusa, Poljaka, Srba itd.) i tamo pokrenuli projekat
falsifikovanja tuđeg novca na nivou industrijske produkcije. Preživjeli logoraši su svjedočili da su nacistički oficiri prema njima bili korektni (nije bilo ubijanja pa čak ni maltretiranja) te su dobijali redovne obroke. Čak su imali i prostor za rekreaciju. Toliko je Nijemcima bilo bitno da ova "fabrika" funkcioniše. Iz ovog logora su izlazile britanske funte, američki dolari, ali i Titovi dinari u količinama koje ni FED ni Bank of England nisu mogli lako da sustignu. Jedini problem je bio kako ove falsifikate plasirati u Britaniju i SAD, ali je i to riješeno, dobrim dijelom, preko tada neutralnih Švajcarske i Španije. I dok su Švajcarci striktno kontrolisali kakve funte dolaze u njihove banke, što nije puno pomagalo jer su falsifikati bili vrhunski, Španci su žmirili na jedno oko i primali ove "funte" bez puno pitanja o porijeklu. Tako je količina britanskih funti u samoj Britaniji značajno uvećana, pa su pojedini istoričari iznijeli tvdnje, u koje lično ne vjerujem, da bi, da je rat nastavljen još šest mjeseci, britanski monetarni sistem doživio totalni kolaps u obliku hiperinflacije.
Međutim, ako uništite nečiji ekonomski sistem, a dobro je početi od monetarnog i finansijskog sistema, rat ćete, s vremenom, sigurno dobiti. To je ono što su Britanci pokušali da urade te 1940. Papir koji su bacali nad Njemačkom bili su blokčići za ratnu nabavku
Da se vratimo u naše vrijeme. Treći svjetski rat je počeo i to ne zbog toga što u istočnoj Ukrajini veliki (uobičajeno) ratuju preko svojih marioneta, već zbog toga što se prenio na svjetska finansijska i robna tržišta. Pad cijena nafte koji gledamo, pad vrijednosti ruske rublje, otkazivanje "Južnog toka", samo su najkrupnije ratne operacije u toku.
Ova ekonomska oružja se ne potežu olako jer svi učesnici znaju da dugoročne posljedice po svjetsku ekonomiju mogu biti katastrofalne. Zbog toga su i zemlje Zapada i Rusi prvo "svojima" pomagali na konvencionalan način (finansijski i u oružju).
U ovom sukobu Rusija je svakako daleko manja pa samim tim i slabija strana, zbog čega se očekivalo da prva "popusti". Međutim, obuka ukrajinskih oficira, nabavka najboljeg sovjetskog oružja za potrebe ukrajinske armije iz zemalja koje su nekada pripadale Varšavskom paktu (jer ukrajinski oficiri i vojnici još ne znaju da koriste moderno zapadno oružje) nije ni okrznula odlučnost Moskve da brani svoje interese u Ukrajini. Sankcije su je svega počešale. Na kraju, poteže se teško oružje na Rusiju u obliku pada cijene nafte (i vezano cijene gasa), od čega debelo zavisi ruski budžet. Cilj je, naravno, izazvati socijalne nemire kroz primoravanje ruske vlade da smanji plate, penzije i druge javne rashode (zamislite šta bi se kod nas dogodilo da vlada smanji plate u javnom sektoru i penziju npr. za 25%). Međutim, to se nije desilo. Zapravo, ironija je da u korist Rusije trenutno igra devizno tržište iako je široko prihvaćeno mišljenje da su Amerikanci i Britanci "sveti oci" ovog tržišta, gurui i mangupi. Tako je pad dolarskih prihoda od nafte, kombinovan sa odlivom kratkoročnog (špekulativnog) kapitala iz Rusije, doveo do pada vrijednosti rublje otprilike ekvivalentnom padu dolarskih cijena nafte. Zahvaljujući tome ruska vlada i dalje raspolaže dovoljnim prihodima (u rubljama) da isplati sve što je obećala bez potrebe da ruku zavlači u devizne rezerve zemlje. Ukratko, Rusi se nisu upecali, što situaciju dodatno čini neizvjesnom. I upravo zbog toga ovih dana zapadni mediji na svakom koraku omalovažavaju, a zapravo izazivaju ruske vlasti sugerišući kako je Rusija nikakva zemlja kada dopušta takav pad vrijednosti nacionalne valute. I upravo zbog toga ruski zvaničnici mudro ćute svjesni da su velike devizne rezerve zapravo male ako se upecaju na mamac da brane devizni kurs. S druge strane, Rusija pored odbrane provodi i (ekonomske) napade. Otkazivanje "Južnog toka" je tek nešto više od pokušaja podrivanja evropskog (političkog) jedinstva. Dok su zemlje sjeverne Evrope energetski bezbjedne od uticaja ukrajinske krize zahvaljujući "Sjevernom kraku", zemlje centralne Evrope profitiraju od ukrajinskog naftovoda, zemlje jugoistočne Evrope su primorane da zbog sukoba u Ukrajini podnesu čist finansijski gubitak. Ako napomenemo da recesija ili mlak privredni rast u kojim se nalazi Evropa najviše pogađaju upravo zemlje južne Evrope, vidi se pod kakav su pritisak, vrlo svjesno, Rusi stavili evropsko jedinstvo. Tako zemlje centralne Evrope danas likuju zbog otkazivanja ovog projekta, dok zemlje jugoistočne Evrope plaču. Ovako pomiješana osjećanja u istoj evropskoj porodici (naroda) ne slute na dobro.
Na kraju kakvu pouku iz cijele ove situacije mi moramo da izvučemo? Rat je počeo i ne treba se zanositi da na ovaj ili onaj način neće stići i u naše dvorište. Biće izazova. Nadam se da smo dovoljno kompetentni i mudri da na njih odgovorimo.
(Autor je član Udruženja ekonomista SWOT)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.