Što je Hekuba nama i što smo mi Hekubi? To se pita Hamlet kad promatra glumicu koja iskazuje bol Prijamove žene u drami o opsadi Troje. Što se nas tiče njena patnja, kako nas pogađa ta priča, kao i priča Hamletova, s njegovim snatrenjima, strahovima i nedoumicama?
Kako do nas dopire taj narativ, što mi u njemu prepoznajemo? Imamo sad sličnu priču - Sarajevski atentat, izvršen prije točno sto godina. Izvršili su ga ljudi s kojima više nemamo nikakvu mentalnu vezu, ni kulturnu, ni idejnu, čak ni sentimentalnu povezanost, ništa… I tu je neki Hamlet, koji se, doduše, nije puno dvoumio, pa nema mjesta za modernu dramu. Postoji politička zavjera, Klaudije i Polonije, Rosenkrantz i Guliderstern, ali to je rutina svake američke televizijske serije o političkom procesu. Ali što nas tu danas može dotaći, ganuti, nadahnuti?
U predvorju Sveučilišne knjižnice u Zagrebu, prekrasnog hrama austrougarske secesije, "započetog u doba bana baruna Ivana Skerlecza de Lomnica" i završenog u doba banovanja "dr. Nikole plemenitog Tomašića od Korane", slavnoga muža koji je znao devet jezika uključujući arapski i hebrejski, održava se izložba fotografija iz fundusa dokumentacije o Sarajevskom atentatu.
Kad se uzme u obzir s kakvim se drvenim "Canonima" na nogarima onda radilo, čini se nevjerojatno da je fotoreporter uspio zabilježiti moment kad se oružnici bacaju na Principa. Taj bi fotograf trebao dobiti neki posthumni Grand Prix, a upravo se i ne zna tko je to uopće bio, valjda skromni dopisnik zagrebačkog "Ilustriranog lista" ili revije "Dom i svijet"... No, to je veoma poznata slika, a još su puno zanimljivije one nepoznate, zapravo neviđene, recimo s manevara u Bosni, gdje iz držanja Franje Ferdinanda, dok jaše na konju, okružen stožernim časnicima ili u jednostavnom šinjelu s onom visokom kapom bez ikakvih oznaka jasno otkriva svoj militaristički karakter - čovjek je bio militarist, autokrat... Manevri u Bosni bili su prijetnja, demonstracija, uperene protiv Srbije, najmanje i najbeznačajnije države na Balkanu.
Gavrilo je gimnazijalac, klasić Ive Andrića u Sarajevskoj gimnaziji, rodom Srbin, a idejno Jugoslaven, jugonacionalist i balkanski revolucionar. "Mlada Bosna" bila je jugoslavenska organizacija, kojoj su pripadali i Hrvati i Bošnjaci, idejno srodna solunskim "mladoturcima", te drugim "antiimperijalnim" anarhističkim pokretima, koji će se tek razmahati poslije sloma "ancient regimea" i feudalnog europskog društva poslije Velikog rata.
U jednom je fokusu priče Gavrilo Princip, bedasti mladi anarhist i jugonacionalist koji želi srušiti vlast cara i tuđina, dok je na drugoj strani hladna politička kalkulacija Dimitrijevićeve vojne klike u Beogradu
Kod ubojstva prestolonasljednika Franje Ferdinanda, logistiku je davala srpska vojna obavještajna služba. Sam pukovnik Apis, njen načelnik i šef organizacije "Crna ruka", bio je zapravo vlast u Srbiji. Karađorđevićevski dinasti bili su njihove marionete.
Dragutin Dimitrijević Apis ih je i doveo na tron ubojstvom Obrenovića 1903, dok je 1914. instalirao Aleksandra, tako što je prethodno eliminirao iz nasljednog reda starijeg kraljevića Đorđa. Pukovnik Dimitrijević je na vezi s ruskim vojnim atašeom, i preko veleposlanstva s krugovima koji u St. Petersburgu usmjeruju politiku otkako je ondje pobijedila dvorska kamarila koja veoma nalikuje "Crnoj ruci" - oni su ubili reformističkog predsjednika vlade Pjotra Stolipina i odgodili modernizaciju države do 1917. kad je već bilo prekasno. Učvrstili su vlast militarista i autokrata Nikolaja II, nesposobnog apsolutista s kojim su upravljali njegova žena i poluludi monah Raspućin.
U jednom je fokusu priče Gavrilo Princip, bedasti mladi anarhist i jugonacionalist koji želi srušiti vlast cara i tuđina - svaka je balkanska kasaba puna takvih mladih prevratnika, poput karbonara i gribaldinaca u Italiji pedeset godina ranije - dok je na drugoj strani hladna politička kalkulacija Dimitrijevićeve vojne klike u Beogradu. Ona se pokazala savršeno ispravnom - ustvrdio je mladi riječki povjesničar William Klinger u emisiji povodom stogodišnjice Prvog svjetskog rata, koja se javno snimala za III program Hrvatskog radija.
Na tu njegovu revolucionarnu tezu nitko od prisutnih povjesničara i kultutegera nije reagirao - ono što se posvuda danas u Europi govori u ovakvim prigodnim raspravama, ujedno je poruka drame Biljane Srbljanović - imamo idealista, čiji zanos eksploatiraju Mračne sile... Pacifisti ističu "besmislenost" rata, s obzirom na goleme ljudske žrtve. To Princip sigurno nije priželjkivao. On je samo mislio ukloniti osobu suverena na kojoj je počivao legitimitet Austro-Ugarske monarhije, najveće države onodobne Europe.
No, svaki je atentator i urbani terorist upravo takav idealist koji uđe u neku političku kombinaciju i poslije završi kao čovjek-spomenik, bilo izliven u bronci, bilo mumificirani heroj koji se na odgovarajući dan-Vidovdan simbol-dan pojavljuje u prevelikom kaputu iskićenom ordenima... Znao sam dobro generala Šibla, koji je svake večeri kartao u zagrebačkom Klubu književnika - on je bio jedna vrlo šarmantna inačica takvog lika i mogao je lako završiti izliven u slitinski blok kao Han Solo u "Zvjezdanim ratovima" - on je u Zvonimirovoj upucao s leđa dva nenaoružana njemačka avijatičara koji su išli na rendes s nekim domaćim curama, a zatim je kod Botaničkog vrta bacio bombu među srednjoškolce ustaškog učeničkog doma, pa je puno tinejdžera ubijeno ili ranjeno. Za mene je gospodin Šibl i danas heroj. Ali, o projektu u koji je bio involviran imam sad neke rezerve...
Dakle, Srbija se na početku dvadesetog stoljeća osjećala slabom i ugroženom, jer je upravo takva i bila. Vladala je emigrantska dinastija koja nije bila legitimna, nego je na vlast došla regicidom. Vodila je dva iscrpljujuća balkanska rata u kojima je ostvareno neznatno povećanje teritorija na jugu –osvojeno je Kosovo i skopska oblast, dva bezvezna sandžaka, Uskup i Vučitrn, pa se to moglo propagandno prikazivati kao simbolički uspjeh, jer je zaista bio isključivo simbolički uspjeh. Uskraćen joj je pak glavni plijen - Solun, koji su preuzeli Grci, iako je ondje bilo samo 10% helenskog stanovništva, a većinu su sačinjavali Židovi, ostalo su bili Slavomakedonci (koji se još nisu podijelili u posebne nacije). No, Grčka je bila britanska klijentska država, a Srbija nahoče ruske imperijalne politike. Srpska je vojska ušla i u Jedreno (Adrinopolis) u zajedničkoj operaciji s bugarskom vojskom, a zapovjednik Šukri-paša predao se srpskom zapovjedniku iz odreda II armije đenerala Stepe Stepanovića, no i Jedreno - Drinopolje - ključ Carigrada, morali su ustupiti.
U balkanskim prostorima Rusija favorizira svoj bugarski dominion, dok crnorukaške "pijemonteze" ohrabruju samo u suprotstavljanju Austro-Ugarskoj i njemačkom prodiranju sa Zapada. Njemačka je već prisutna u Turskoj (gradi željezničku prugu Berlin - Bagdad), a njemačke dinastije vladaju u Rumunjskoj, Bugarskoj, Grčkoj i Albaniji, gdje su iz Beograda pokušali instigirati jedan prevrat, ali im to nije uspjelo. Poslije balkanskih ratova Srbija je, dakle, potrošena i delegitimirana, poslije svih neuspjeha zaista posljednja država na Balkanu... Tada "Crna ruka" organizira atentat na Franju Ferdinanda.
Je li se rat koji je zatim uslijedio mogao izbjeći? Nije mogao ni u kojem slučaju, za Austro-Ugarsku Srbija je bila "rogue state", a intervencije na Bliskom istoku u suvremeno doba započinjale su s manjim povodom... Nastupa ratno stanje i neizbježnom logikom, zbog savezništava i blokovskih suprotstavljanja koji su do rata i doveli, pretvara se u svjetski. Srbija iz njega izlazi sa strahovitim ljudskim gubicima, kao herojska država Antante, zaslužna za pobjedu na Solunskom frontu, gdje je Francuska uspjela, dok je Britanija na istom ratištu poražena od Turske na Dardanelima. Što se zatim dogodilo sa svim srpskim premoćnim neprijateljima i svjetskim imperijima iz 1914. godine?
Svaki je atentator i urbani terorist upravo takav idealist koji uđe u neku političku kombinaciju i poslije završi kao čovjek-spomenik, bilo izliven u bronci, bilo mumificirani heroj koji se na odgovarajući dan-Vidovdan simbol-dan pojavljuje u prevelikom kaputu iskićenom ordenima...
Austro-Ugarska je anihilirana, Njemačka uništena, Turska istjerana iz Europe i pretvorena u zaostalu maloazijsku državu. Bugarska gubi teritorij Dimitrovgrada, Mađarska Banat, pa čak ni pobjednica Italija nije ništa dobila na istočnom Jadranu (osim Rijeke koja je bila talijanska, kao i obalna Istra). Srbija pak dobiva austrijske pokrajine Bosnu, Dalmaciju, Slavoniju, Hrvatsku i Kranjsku, usisava još i Sandžak i kraljevinu Crnu Goru, te postaje Jugoslavija, značajna mediteranska sila, važnija od Grčke, Bugarske i Rumunjske, te najvažniji faktor Male Antante. Velesila, bre!
U Beogradu se dvadesetih i tridesetih gradi na tisuće šesterokatnica koje su to malo orijentalno gnijezdo koje su Turci samo četrdeset godina ranije gađali topovima s Kalemegdanske tvrđave pretvorile u današnji velegrad. Saldo? Veliki populacijski gubitak - ali haje li elita koja ratove pokreće za taj gubitak, plače li nad Ypresom ili Verdunom? Izginule Srbe su, uostalom, zamijenili dovoljnim brojem Jugoslavena. To je bilo povoljno za državnu kasu - poreska baza se proširila i umjesto seljaka iz Šumadije, dobio si Slovence i Zagrepčane te slavonsku žitnicu. Nije loš deal, zar ne? Rekao bih i ja da je kalkulacija "Crne ruke" bila savršena!
Dobro, kralj Aca bio je po mojem mišljenju jedan nezahvalni gej, koji je Apisa dao strijeljati, ali Dimitrijević je bio istinski rodoljub - unutar svog poimanja koje se ne podudara s našim - i siguran sam da je bez žaljenja položio život kad su ga pozvali da s Principovim case-officerom, majorom Tankosićem, koji je pribavio oružje za atentat, i Radetom Malobabićem, koji ga je odnio u Bosnu, neugodnim svjedocima cijele te meštrije, stane ispred svježe iskopane rake.
Mirno je otišao na egzekuciju, o tome je ostalo zanimljivo izvješće, te njegovo oproštajno pismo, a sjajnu je knjigu o svemu napisao možda najbolji suvremeni historičar Srbije, David MacKenzie ("Apis: The Congenial Conspirator", 1988.), stručnjak za njenu povijest, ideologije, nacionalnu mitografiju i politički narativ.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.