To je, dakle, historija, kompleksna, zapanjujuća, s uvijek novim slojevima tajni koje se otkrivaju skrupuloznom istrživaču, kao u onoj metafori Guenthera Grassa o guljenju glavice luka... Ali što nam ta storija govori danas, nama današnjima?
Historija nije učiteljica života i ne pruža nikakve korisne alate za poimanje sadašnjosti i budućnosti. Korisnije je proučavanje iznutrice žrtvovanih životinja, nego bremenite povijesti, jer se kod vračanja barem oslobađa intuicija, koja prethodi logici, dok je oponašanje starine i slavnih muževa iz prošlosti totalna glupost, što dokazuje već činjenica da je prosječni životni vijek u neposrednoj prošlosti bio dvostruko kraći od sadašnjeg. Ljudski interes za to što je bilo i kako se sve događalo drukčiji je, sasvim autentičan poriv, koji graniči s interesom za literaturu, fikciju.
Ali, hermeneutički, izučavanje povijesti posve je beskorisno. Zašto se onda sad toliko manifestira i simbolički komunicira o toj sto godina staroj priči koja uopće ne korespondira s modernitetom i senzibilitetom stvarnih ljudi današnjega doba? Rekao bih da ne postoji narativ koji bi oko toga mogao pobuditi duhove, ali, s druge strane, ne bi se onda tu pojavio i angažirao Emir Kusturica, koji uvijek uspješno fabricira mitologije i ideologije, čak i u ovim postideološkim vremenima, kad više nema puno prostora za mitologije...
Prije petnaest godina Kusturica je režirao "Underground", koji beligerentni balkanski primitivizam prikazuje kao folklornu značajku "ljudi s ovih prostora". Onaj ondašnji Kusturica danas bi valjda snimao film o Ratku Mladiću, s nekim drukčijim slikama i idejama, ali umjesto toga, na jednom rtu na rijeci Drini on podiže promontorij i gradi Andrićgrad, koji izgleda kao da je prenesen ne iz Hercegovine, nego iz Dalmacije. Nekakav srpski Kotor, ili bizantski Dubrovnik, refleks Venecije negdje u balkanskoj zabiti... Emir stalno gradi te gradove-kulise, koji postaju hramovi "kulturnog turizma". "Kulturni turizam" ne zahtijeva autentičnost, nego ambijent.
Najgledanija TV serija na svijetu "Igra prijestolja", koja se snima u dubrovačkom Arboretumu, popaljenom u proteklom ratu, pretvorena je u fantazmagorijsku kulisu "Kraljevskog grudobrana", pa privlači posjetitelje u većem broju od onih koji se žele uspeti na zidove tvrđave koju je podigao sam Michelozzo Michelozzi, graditelj Cosima Velikog, koji je prethodno u Firenzi obnovio Palazzo Medici!
Historija nije učiteljica života i ne pruža nikakve korisne alate za poimanje sadašnjosti i budućnosti. Korisnije je proučavanje iznutrice žrtvovanih životinja, nego bremenite povijesti, jer se kod vračanja barem oslobađa intuicija, koja prethodi logici
Sve autentično, stvarno, masovnoj je publici uglavnom nezanimljivo, mora se dodati bajka, neke luksuriozne tlapnje, mistifikacije i fantazije. Tako je Kusturica na Mokroj gori, u inscenaciji svog filma "Život je čudo" sagradio jedan svoj sibirski
Drvengrad, koji evocira arhitekturu iz ruske bajke. Da se u Moskvi gradi Disneyland, što bi se, uostalom, lako moglo i dogoditi - sigurno bi tako nekako izgledao, sve s onim vlakovima i vožnjama koje je i Kusturica uveo... Nova njegova izmaštana naseobina, Andrićgrad u Višegradu, bosanskoj kasabi u kojoj je Andrić proveo djetinjstvo i opisao ga u romanu za koji je dobio Nobelovu nagradu, Kusturica pretvara u scenografiju za film koji neće snimati, ali će tu premijerno prikazati operu "Il ponte sulla Drina", za koju je napisao libreto, a nastat će u koprodukciji venecijanskog teatra "Fenice" i pariskog kazališta "Sarah Bernard".
Čak je direktor "Fenicea" putovao u Višegrad, tri dana jahanja preko Sarajeva, nije Emir išao k njemu na noge u Veneciju, nego je ovaj potegao tu na Drinu... To je kao hodočašće kod Sai Babe - što nepristupačnije, to uzbudljivije za putnike koji polazi na egzotičnu destinaciju.
Glavne svjetske novine pune su izvješća o novom Kusturičinu pothvatu: dopisnici su pohrlili u Bosnu na stogodišnjicu atentata, ali kako se u Bosni - srećom - savršeno ništa ne zbiva, odjurili su na ovo mjesto, s nadom da će svjedočiti nekoj dramatičnoj gesti, nekom događaju koji bi mogao simbolično, u simboličnoj godini, reflektirati bosanskohercegovačku sadašnjost i baciti više svjetla na njezinu budućnost.
Ali, razočarali su se. Oni, uostalom, i ne znaju čitati balkanske dimne signale. Taj rebus izgleda ovako: otvoren je Andrićgrad, na Vidovdan, dobro, u Višegradu, koji je imao sjajnu i burnu i sasvim neslavnu nedavnu prošlost, sa svim onim strašnim pokoljima koje je valjda i Andrić slutio kad je spominjao nesreću te zemlje Bosne iz koje je pobjegao koliko god je dalje mogao, prvo u Zagreb, gdje se ni kao Hrvat nije jako dobro osjećao, a zatim u Beograd, gdje se uklopio kao mladobosanac, jugointegralist i poslije diplomat u službi administracije kneza Pavla, koji ga je ovlastio da s Hitlerom potpiše Trojni pakt...
No, kad se započne s kulturnom politikom koja naručenim umjetničkim djelima šalje političke poruke, riskiraš da sve završi vašarom kao u Skoplju. I zato, daj, brate, modernu umjetnost
Što, dakle, znači ovaj pothvat kao gest ili metafora? Posvaja se Podrinje kao srpski kulturni prostor? To je zbilja dalekosežno, iako ondje zbilja više nema Bošnjaka, ali ta bizarna turistička atrakcija vjerojatno neće promijeniti smjer balkanske historije. Ona je već ireverzibilno izmijenjena.
Drugo - u Sarajevu je otkriven spomenik Gavrila Principa. Jako ružan, staromodna figuracija, malo je jedan, provincijski. Danas se samo po ovim našim eksjugoslavenskim bantustanima još naručuje slična spomenička figuracija, dok suvremena umjetnost teži tome da reprezentira pojavu, značaj, ideju, a ne fizičku indispoziciju karikaturom stvarnog lika - recimo, Krleža je u Zagrebu napravljen kao patetični debeljko u klaunskim hlačama s naborima kao na kazališnom zastoru, a Tin Ujević izgleda kao da je oblikovan od crnog blata - horribile visu!
Što znači Principov kip u Novom Sarajevu? To je dosta jasno - beskompromisnu borba za samostalnost, što ipak ne znači da se valja odreći onog novca koji je međunarodna zajednica ulila u nesretnu Bosnu - oko 18 milijardi dolara do sada, praktično bez vidljivog ili zadovoljavajućeg rezultata.
Ostaje još treći simbol u ovoj trijadi - spomenik Nikolaju Drugom Romanovu, svečano otkriven u Banjaluci. Moj djed služio je dotičnom gospodinu u svojstvu kozačkog atamana donske konjice, ali ipak ne vidim razlog da taj nesposobni car, koji je, doduše, bio srpski saveznik i pokrovitelj u Prvom svjetskom ratu, također povezan s događajima koji su vodili njegovu izbijanju i katastrofalnom ruskom porazu, dobije spomenik u glavnom gradu Republike Srpske. Za podizanje grada i njegov urbnizam puno je zaslužniji Franjo Josip Prvi, a za formiranje Republike, rekao bih, Bill Clinton. No, to je povijest ili pak davna nedavna prošlost, a za sadašnjost puno je važniji onaj južni krak "Južnog toka", koji bi trebalo da stigne do Rafinerije u Brodu, a kako bi bilo smiješno - zasad - podizati spomenik Putinu, poslužio je valjda taj spomenik Nikolaju. To, dakle, još i ima nekog smisla - možda.
No, kad se započne s kulturnom politikom koja naručenim umjetničkim djelima šalje političke poruke, riskiraš da sve završi vašarom kao u Skoplju. I zato, daj, brate, modernu umjetnost. Nesretni Bandić, zagrebački gradonačelnik, pustio se nagovoriti od nekog svog zemljaka da primi poklon - stravično izvedenu zlaćano-uglačanu kič-bistu Ljudevita Gaja, koju su postavili u centar grada, u Gajevu ulicu, ali smo mu toliko vadili dušu preko novina, da ju je preko noći dao ičupati iz asfalta, pa se na isto mjesto postavio "jen zvinuti kandelabr", što bi rekli purgeri, dakle jedna prikladna izlomljena crvena štangla, djelo korifeja moderne umjetnosti g. Kožarića, koji svojom invencijom godinama zabavlja gradsku javnost, situ ovih ogavnih lažno historicističkih figuracija, kojima je tuđmanistička vlast u svojem trijumfalizmu ispunila zagrebački pločnik, da poslije falsifikata nacionalne historije, falsificira i povijest umjetnosti. Ali, ako si s figurativnom spomeničkom plastikom propustio XIX stoljeće, prekasno je da se sad time baviš, ostaju ti samo moderna, modernitet i moderni čovjek. Ne treba pretjerivati, ne bih preporučio Jeffa Koonsa i njegovu hiperrealističku skulpturu koja ga prikazuje dok opći sa svojom bivšom ženom, mađarsko-talijanskom porno-divom Ciccolinom, ali svakako nešto podjednako moderno, a manje provokativno...
Na Biennalu sam prije nekoliko godina vidio jednu genijalnu skulpturu Raše Todosijevića, koja se sastojala od trulog riječnog čuna, bačvi za benzin i čeličnog orla, koji mi je malo sumnjivo naginjao na simbol totalitarizma, ali, dakle, nešto otprilike u tom smjeru - jer teško da će Srbi i Srbija pobjeći od činjenice da je upravo srpska Crnogorka, Beograđanska Marina Abramović danas najveći živući umjetnik na svijetu. Dakle, modernost i moderna umjetnost ne ginu ti, prije ili kasnije.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.