Kolumne

Zar je važno koga je više?

​Čudovišnost dnevne politike Srbiju je dovela u izuzetno tešku, pa i opasnu situaciju da se ljudi merkaju ispod oka i prebrojavaju koga ima više; onih koji protestuju iz sedmice u sedmicu protiv aktuelne vlasti ili onih koji je podržavaju pa se, u to ime, u vreme dok ovo pišemo sa svih strana zemlje organizovano dovode da ispred hrama svetog Save u Beogradu pozdrave ruskog predsednika Vladimira Putina.

I, da se ne lažemo, još više njegovog domaćina, srpskog predsednika Aleksandra Vučića.

Na istom mestu gde je 24 sata ranije duga kolona građana odala poštu Oliveru Ivanoviću, kosovskom političaru i jednom od lidera kosovskih Srba, ubijenom tačno pre godinu dana sa šest metaka ispaljenih u potiljak.

Komendijat slučaj je udesio da građani ostanu ispred zamandaljenih vrata hrama, pošto je od njihovih osećanja, misli i sveća bila važnija oprema potrebna za poklonjenje Putinu!

Na godišnjicu ubistva Olivera Ivanovića održana su i dva odvojena pomena, prvi na mestu ubistva ispred prostorija Građanske inicijative SDP u severnoj Kosovskoj Mitrovici, drugi u već pomenutom hramu. No, kao i mnogo toga što Srbiju poluta na dva sve teže pomirljiva tabora, i ta je godišnjica protekla u znaku podele, ne samo javnosti i gole politike, već i unutar porodice - u hramu su bili supruga Milena sa predsednikom Vučićem i premijerkom Anom Brnabić, većina Ivanovića izjutra u Mitrovici na mestu gde je Oliver likvidiran i potom sa građanima u Beogradu da memorijalnom šetnjom kroz grad još jednom zatraže otkrivanje nalogodavca i izvršilaca atentata.

Valja još reći da je podeli unutar same porodice prethodila užasavajuća političko-medijska kampanja protiv Ivanovićeve supruge Milene Popović (poznatije pod prezimenom Ivanović); zbog toga što je odbila da se priključi protestu na nju je mahom putem društvenih mreža nabacano drvlje i kamenje, a atmosferu do usijanja je doveo jedan od čelnika opozicionog Saveza za Srbiju Željko Veselinović tvitom koji nije uputno citirati, premda ga većina čitalaca sasvim izvesno zna. Dovoljno je reći da je Veselinović, kome to nije prvi mizogini i nekorektan istup, morao da se povuče sa pozicije u SzS.

Jedino utešno u toj čitavoj situaciji je što porodica, bar javno, nije podlegla atmosferi linča, bez obzira na to što su već izabrali kom će se carstvu privoleti, vučićevskom ili antivučićevskom.

I još nešto u ovom nabrajanju valja dodati iako mu naizgled tu nije mesto - u vreme kada se sve glasnije tražio odgovor na pitanje ko je ubio Olivera Ivanovića i dok se Srbija spremala za izuzetno važnu Putinovu posetu, vodeći tabloidi su tri dana uzastopno na naslovnim stranama imali eksplicitne porno-fotografije kao ilustraciju navodne ljubavne afere jedne popularne pevačice. Takođe, čitaoci izvesno znaju koje, pa nema potrebe imenovati je, ali mora se reći da su i Ivanovićeva tragična smrt i Putinova poseta za njih, bar na naslovnicama, bili usputne vesti, iako su ove potonje danima razvlačili najavljujući kule i gradove koje će ruski predsednik uručiti Srbiji skupa sa ordenom Aleksandra Nevskog Vučiću. I, naravno, odbranjenim Kosovom, a sve, kako su ti baba-Vanga znalci tvrdili, zahvaljujući teškom naoružanju koje Putin daruje.

Pitaće se neko zašto je potrebno znatan deo ovog prostora trošiti da se postave kockice mozaika koje vode ka pitanjima - ne odgovorima, nego pitanjima - koga je više i ko je ubio Olivera Ivanovića? I šta će tu storija sa obnaženom pevačicom? Naprosto, ti političko-medijsko-scenski isečci zbilje koju živimo plastično objašnjavaju javnu scenu danas. Mizoginu, mentalno i fizički pornografsku, zatrovanu metalanim štanglama i gnusnim rečnikom i lažima koje se gutaju kao šarene pilule za smirenje. I nijedna, ama baš nijedna stvar, ma kako značajna ili ma koliko sitna, kao da ne može da izmakne zastrašujućem scenariju koji, dikritan iz propagandnih kuhinja, nanovo deli porodice i prijatelje, poznate i nepoznate, politične i apolitične.

Linija razdvajanja je, nema sumnje, centralna politička figura Srbije, predsednik Srbije Aleksandar Vučić, a još je sigurnije da on i njegovi bliski saradnici namerno pletu takvu mrežu jer dobro plivaju samo u takvoj atmosferi. Zato je Vučić, primerice, inicirao prebrojavanje demonstranata, koje je potom ministar unutrašnjih poslova Nebojša Stafanović, stalno vođen morom "kako biti veći Vučić od Vučića", doveo do apsurda javno računajući i iscrtavajući pred kamerama koliko opozicionih glava može da stane na kvadratni metar asfalta.

No, ni tragikomičnost ministarske mape nije izbrisala predsednikovu nimalo predsedničku izjavu da pet miliona demonstranata može šetati do mile volje, on neće udovoljiti nijednom zahtevu i tvrdnju da će on uvek sakupiti više ljudi. Tako je Putinova poseta, čiji značaj samo diletanti mogu osporavati, pretvorena u zgodan poligon za odmeravanje snaga i mitingovanje vlasti i njenih dragovoljnih ili nateranih pristalica. Pri tome kao da uopšte nisu shvatili ili ih, što je podjednako zastrašujuće, uopšte ih nije briga što, kako kaže opoziciona političarka Sanda Rašković Ivić, Putina ne dočekuje država Srbija, već to čini Srpska napredna stranka u Vučićevoj režiji.

Napokon i pevačica je, slučajno ili ne, zaštitu tražila ni manje, ni više, nego od Vučića lično, kao da je on vrhovni tabloidni žrec koji danonoćno smišlja bedastoće sa naslovnica tih, istina, njemu omiljenih medija.

Ne treba sumnjati da će se štampani i elektronski tabloidi upinjati da dokažu kako je Vučić vizionarski predvideo da uvek može sakupiti više ljudi nego opozicija. Njegovi trabanti će sami snimati i kačiti na svoje i stranačke profile autobuse koje su organizovano dovukli u Beograd, a ministar Stefanović će crtati novu mapu dokazujući da na isti kvadratni metar asfalta staje bar deset puta više poslušničkih glava nego onih drugih.

I nastaviće prebrojavanje, kao da je to najvažnija stvar na ovom belom svetu.

Istina, možda će policija u međuvremenu ponešto i raditi, pa će u saradnji sa tužilaštvima i kolegama na Kosova uspeti da nađu atentatore, što bi bilo sjajna vest i za Beograd i za Prištinu, bez obzira na ime i etničko poreklo ubica. Možda će se, čak, kao i u slučaju ranijih atentata poput onog na Ćuruviju i Đinđića makar nazreti inspiratori i nalogodavci zločina.

Možda će svi Ivanovići dogodine zajedno, na istom mestu, davati pomen Oliveru, umireni saznanjem da su ubice iza rešetaka.

Možda će, na koncu, pevačica dobiti zaštitu ili makar satisfakciju, ali tamo gde i treba da je traži, pred sudom, a tabloidi staviti ključ u bravu kad počnu da plaćaju zaslužene kazne za trovanje javnog prostora.

Ima još puno tih možda, ali izvesno je da će se u dogledno vreme teško naći ćuprija koja će povezati ona dva sve udaljenija tabora koja se merkaju popreko i prebrojavaju. Nesvesni da ih na suprotstavljene strane ne stavlja život, već oni tabloidi, razne ministarske mape, predsednikove "dosetke" i da su, voljno ili nevoljno, glineni golubovi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije