Zašto je Vučić toliko nepopularan? A zašto bi bio popularan? Nepopularni su političari rijetki, to su oni koji se okrenu protiv matice, pa obećavaju krv znoj i suze, ali takvih ovjede uglavnom nema!
Popularnost se lako postiže govoriš li i poduzimaš posve pogrešne stvari, dok je najlakše propasti ako težiš onome što je ispravno – odmah se izložiš optužbama da lažeš, jer, evo, rezultati se nisu manifestirali, a trebali bi odmah, jer ako se donesu pravilne odluke, sve kreće samo od sebe i već se živi u sreći i blagostanju, ili se to neposredno iščekuje... Probleme, smatra se, valja rješavati u sferi ideologije. Ako se proklamiraju prave dogme, zakoni i procedure koje garantiraju sretnu budućnost, rezultati nastupaju snagom prirodnih zakona. Komunisti su uvijek tragali za svemoćnom heurističkom doktrinom, pa čak i kad je propao komunizam - onda su pozivali harvardske donove da u ekonomiju implementiraju suprotnu ideologiju i očekivali da se za najviše godinu dana u tim primitivnim i retrogradnim društvima sam od sebe rodi kapitalizam. Od tada, ne prestaje potraga za popularnim idejama i popularnim mjerama. Traže se od znanosti, od akademije, kao da profesori koji poznaju totalitet, imaju kompetencijama koje zahtjeva svakidašnji život. Kad je njemačka komercijalna televizijska kuća došla u Hrvatsku i htjela ovdje snimiti prvu sapunicu, rekli su - imamo provjeren predložak, a kod realizacije nećemo štediti, nego ćemo angažirati najprominentnije stručnjake! Uzeli su profesora scenarija na filmskoj akademiji. Kako bi oni mogli znati da su profesori scenarizma ovdje nerealizirani filmski autori, dok uspješne scenarije pišu propali novinari, nabudženi provincijalci i neka sitna boranija čudne darovitosti… Sapunica je bila toliko blesava, da je ljubavnici direktora trebalo godinu dana da je stavi na noge.
Ukratko, od političara se očekuje da laže i da ništa ne dira, da općenito i benigno djeluje u korist javne štete, da se pomiri s tim da društvo funkcionira kako već funkcionira, makar sve bilo promašeno i izgubljen slučaj, ali je previše interesa involvirano i nitko ne želi riskirati da se pokaže kako već dvadeset i pet godina svi griješe i lupaju glavom o zid, dok ni prije toga, na žalost, nije bilo bolje. A političar tek treba imati ima 'ono nešto', biti korak ispred neprijatelja, lukav i neuhvatljiv, iznad društva i razuma, gola vlast. Samo nas nesmiljena logika vlasti može lišiti odgovornosti za društveni i vlastiti neuspjeh. Dakle, lider se mora odreći realnih procjena, jer one vode racionalnim odlukama, pa ako shvati da su neizbježne, znači da je izrod i izdajnik. Čim se spusti na tu razumsku razinu, gotov je, jer svi misle kako na Balkanu nema pozitivnih rješenja, budući da smo beznadan slučaj, pa se traži natčovjek, nadahnuti vođa koji suspendira logiku i stohastičke procese, društvene zakonitosti i historijske okvire. To obećava uspon na višu, mitsku razinu egzistencije, gdje je sve moguće jer se ne gledaju rezultati, nego teži transcedentalnim vrijednostima i stapanju s duhovnim apsolutom ili nasljeđem barbarogenija - a to je prva stepenica na putu u nebo, gdje će ti, razumije se, izrasti krila.
Evo, primjerice, Tito - upravo se navršilo trideset i pet godina od njegove smrti. U mojoj generaciji, svi se sjećaju gdje su čuli potresnu vijest da je umro. Ja sam, recimo, bio na benzinskoj stanici u Čatežu, vraćao sam se s kuglanja u Sloveniji gdje smo "spačekom" odlazili vikendom. Trebalo je proći trideset i pet godina da opet mogu u Čatež kad god mi padne na um, ne noseći pasoš, ali me na granici još zaustavlja neki naš ili njihov bezvoljni policajac… Valjda će se na četrdesetogodišnjicu prolaziti kao ništa, ali ionako nije vic u toj unutrašnjoj granici koja onda, zaista, nije postojala, ali je zato ona iduća, zapadna, bila poput Kineskog zida i točno se sjećam kako bih, prešavši Fernetiče u Italiju osjetio - ah, tu je zrak čist, sloboda, široko polje, mogu kupiti što god hoću za svoj novac, tu je sve tako uzbudljivo, mogućnosti su neograničene i kad bih samo mogao… Evo, sad je moj sin otišao na studij u Dansku, razmjenom se upisao u zadnji semestar na fakultetu, i to mu je išlo upravo onako glatko kako sam to sebi priželjkivao, a nije mi moglo biti.
Dakle, Tito. Na Facebooku me zapljusnula lavina - lavina - raznih prigodnih slika i slogana koje dokazuju da je Bravar bio bolji… Ipak se u ono vrijeme… Nije li on… A ne ovo sada… Što da kažem na sve to? Gluposti, same gluposti, kažem. Austrija je izgubila posljednji svjetski rat, Jugoslavija ga je dobila, a dobila je i Tita, i ubrzo su oni bili bogati, a mi smo propali. Zašto? Pa zato što je to sve skupa bila jedna usporena propast, diktatura i komunizam u nekom poluvirulentnom obliku, što je loša ideja i promašen recept, razorno za društvo i ekonomiju. Nije Balkan propao poslije Tita, nego zbog Tita. Istočna je Europa pala pod Staljina, pa se sad oporavila, ali mi nismo. Staljin je bio teška bolest, ali ne i smrtonosna. Evo rezultata – prosjek 16 zemalja Srednje i Istočne Europe (CEEC regija) je na 16.000 dolara BDP per capita, što znači da su samo Slovenija i Hrvatska iznad prosjeka, a sve ostale zemlje Bivšotine - ispod ili daleko ispod prosjeka… Prosječno nas je pretekla Rumunjska, a Srbiju i Bugarska. Čekaj, znači li to da smo mi u krivu, a oni da su u nečemu u pravu? Vidi, pa oni su svi u Uniji! Dođavola, kako samo? Pa zar su oni to zaslužili? A još nedavno, gdje smo mi bili, a gdje oni… Gospodo, stigao je račun! Platite ga!
Jednom sam objavio dug esej o nesvrstanim zemljama i pokazao - dokazao - da su sve zemlje sudionice Prvog summita u Beogradu ostvarile "dekolonijalizaciju", nacionalno oslobođenje, pod vodstvom karizmatičnih lidera poput druga Tita. Oni su vladali po dvadeset-trideset godina, uveli državnu, socijalističku ekonomiju, i te su države propale, a kad su oni pomrli, raspale se u građanskim ratovima, jer su svi demokratski procesi bili dokinuti, pa su bile nesposobne za normalan život. Sve kao i ovdje! Drug Tito uspješno nas je reeksportirao u Afriku. Meni je on zanimljiv lik, pišem o njemu već drugu knjigu, mislim da je bio čovjek genijalnih sposobnosti, ali sebičan i posve negativna pojava - daj ti meni bilo kakvog mlakonju da me uvede u kapitalizam, pa ti rado odstupim genija koji nas je vratio jednu ili dvije civilizacijske stepenice u nazad… A to što nas je natjerao u zajednički tor, možda jest neka vrijednost, a možda, ipak, i nije, jer ne vidim da trpe Austrijanci živeći zasebno od Nijemaca, ili Skandinavci svaki za sebe, iako je i to bio jedan kolektivni sjevernjački Balkan… Mislim, ja sam formiran tako da se osjećam dio Regije, ona meni nešto znači i emocionalno, ali od emocija se ne živi i bolje bi mi bilo da znam mađarski, nego što perfektno znam slovenski, srpski i makedonski, a jedino se s crnogorskim malo mučim otkako su uveli ona dva nova slova, od kojih mi je meko ”š” doduše familijarno, jer sam na faksu učio sanskrt.
Dakle, kad je umro Tito pa sam to čuo s televizora upaljenog u ružnoj kafani na benzinskoj pumpi gdje smo pili onu groznu komunističku kava s puno soca, koja je bila isto tako jeziva kao i komunistička piva i komunističke cigarete - jer sve je to bila jedna velika Istočna Njemačka, ma što tko pričao - bio sam, naravno, šokiran. Nitko nije očekivao da će umrijeti. Sjećam se kako smo jednom u "Startu", starom, dobrom komunističkom magazinu koji se tiskao na stravičnom guzic-papiru (ali članci i cure nisu bili loši) upitali akademika Bilandžića: "Dobro, Duško, kažite – pa koliko još može potrajati taj komunizam?" A on je rekao - "Vrlo, vrlo kratko. Možda najviše sto godina…"
Sa stajališta povjesničara, to je kozmička sekunda. Ali, to je bio horizont s kojim smo živjeli. Onda je Tito umro pa je led krenuo. Bilo je dovoljno deset godina da se država raspadne u vražju mater. Došao je Tuđman. Sad smo već znali da ne može vječno. Umro je za deset godina, što nije vječnost, nego se samo činilo da jest. Poslije sam radio u "Playboyu" i svi smo čekali da odapne Hefner, naročito je bila nestrpljiva njegova kći, koja nam je u korporaciji bila direktorica, ali on, bogami, nije umro, eno ga živ-živcat baulja po vrtu kao da je lud ili senilan, a one njegove uzaludno napumpane pseudozečice motraju se naokolo kao da ih je opalila sunčanica ili neke sintetičke supstancije (on sigurno nije). Kad sam ondje bio na partiju, najzgodnije cure pojavile su se tek u ponoć, ali rekao bih da su bile profesionalke s Beverly Hillsa, a ne amaterke koje samoupravljaju u Hefnerovu edenskom vrtu.
Sad više ne treba čekati ničiju smrt, samo čekaš da se vlast i lider istroše, pošto ne računaš da će nešto promijeniti. Posljednji premijer u kojega sam u Hrvatskoj investirao svoj entuzijazam (još je tu na sceni, ali je u gorem stanju od Hefnera), pokazao se kao totalni promašaj. Od predsjednika nisam toliko ni očekivao iako sam mu slao razne prijedloge, ali ih je sve odbio, na svoju štetu, mislim - on, doista, uopće nije vjerovao u koncept zauzimanja u politici, svugdje se pojavljivao, te demonstrirao dobrohotnost i nemoć. Možda je i bolje bilo tako jer, kad se naposlijetku trgnuo suočen s mogućnošću izbornog poraza, stao je nametati luđačke koncepcije o promjeni ustava koje bi mu dale neograničenu vlast pa se, pokušavajući to protjerati i zatim politički održati, udružio s najgorim desnim populistima, Opusom Dei i strankom osuđenog ratnog zločinca iz Slavonije. Tako da sam već prestao vjerovati da od bilo kojeg političara smiješ očekivati nešto normalno i posumnjao, zaista, kako ni sam nisam normalan, jer ne gledam svoja posla, nego fantaziram, pa pišem o alternativama koje su nepopularne, pa ni sam nisam stekao veliku popularnost u vlastitoj profesiji. Imam, doduše, neku manju skupinu približnih istomišljenika na Facebooku, oni mi lajkaju, a ja lajkama njima, ali, bojim se da je u realnom političkom procesu to lajkanje na Mjesec… Tako da me zaista šokiralo kad sam od čovjeka od kojega sam - priznajem - to najmanje očekivao, čuo nekoliko normalnih, zdravorazumskih ocjena, a onda i njegovo obećanje da će, dok bude mogao, raditi na tome da se ostvare pozitivni ciljevi mjerama koje ne mogu biti sporne ni u kakvom gledanju na stanje stvari sukladnom svjetskom poretku koji naposlijetku moraš priznati jer se više nema kamo u pogrešnom smjeru i na vlastitu štetu. U beznađe i propast, u očaj koji se produbljuje, jer se istrošila sva džebana, energija, iluzije i stara štednja. Moj pokojni prijatelj, historičar William Klinger uvjeravao me da u cijeloj zabilježenoj povijesti Balkana ne postoji drugo razdoblje od četvrt stoljeća nazadovanja poput ovog sadašnjega - nikad se to nije događalo, čak ni u srednjem vijeku, stvari bi su u toliko dugim razdobljima uvijek pomakle naprijed, naime u jednom logičnom smjeru...
Čovjek o kojemu je riječ je, naravno, Aca Vučiću, koji je, naravno, ubrzo stekao veliku nepopularnost u Beogradu. On se okrenuo od Istoka Zapadu, s Juga Sjeveru, odlučio da ne rješava nerješiva pitanja, pusti Kosovo na miru i pokuša obnoviti potpuno razorenu srpsku ekonomiju, u okviru kapitalističkog formata, uz pomoć vlada i poslovnih subjekata Europske unije kojoj se Srbija kani priključiti. Želi prodati ili zatvoriti 500 javnih poduzeća koja ne donose dobit, nego novac gube i žive od budžeta. Kupci su stranci, a cijena ono što se može dobiti - tržišna cijena, koja je najčešće niža od iznosa dugova, što znači da si sretan ako firmu bilo kome uvališ, tako da se održi i sačuvaju neka radna mjesta, a dug progutaš i pritom smanjuješ platni deficit, što znači da gubitak ne ide na račun budućih generacija, iz kredita, nego iz džepa ove generacije, sadašnjih ljudi koja se onda bune… Doduše, ovi koji negoduju nisu tako buntovni i opasni, gori su oni koji šute ili brundaju, jer nemaju argumente, ili se ne žele spuštati na razinu argumenata, ili pak žele umjesto o glavnim pitanjima opstanka i razvoja, raspravljati u drugim, manje nepopularnim, sporednim i općim pitanjima… Tako da su se formirale dvije fronte. Jednu sačinjavaju oni koji zloslutno šute, numerolozi koji vjeruju u zlu kob brojki 1389 i 1244, a misle da nevolja proizlazi iz toga što se napustilo majčicu Rusiju koja je, inače, Srbiju jedno tri-četiri puta gurnula u promašene sukobe i ratove, a i sad je gura da se svrsta protiv Ukrajine, Europe i Zapada, iako je i samoj Rusiji zbog toga valuta izgubila pola vrijednosti. Ali, za ove likove novac ionako nema nikakvu vrijednost - niti ga imaju, niti u njega vjeruju, a žive na državni račun i od državotvorne ideje. Druga fronta je čudan amalgam ljudi koji žale za Jugoslavijom, karađorđevićevskom i titovskom, kad je Beograd bio metropola jedne makar i drugorazredne europske sile i pružao silne mogućnosti velikom broju ljudi koje bi privukla ta uzbudljiva metropola svjetskog bleferskog projekta. Ti ljudi nisu nužno neokomunisti, rojalisti ili filočetnici, ali se slažu barem oko dvije stvari - da je prije je bilo bolje, te Vučić ne valja kako god okreneš… Svi su im bili draži, osim Đinđića, koji im je malo skočio u očima tek kad je ubijen, pa je postao "pozitivni mit" i više ništa nije mogao pokvariti svojim zauzimanjem i neobuzdanim, nepredvidivim akcijama od koje su mnoge bile posve ispravne, što je zaista neprostiv grijeh.
Nisu svi ti ljudi protiv Vučića zato što su glupi - naprotiv. Nisu oni protiv njega ni zbog onoga što radi krivo - ne, taj im se dio baš sviđa, jer znaju da ga svaki politički kompromis troši, nego im se ne sviđa zbog onoga u čemu je u pravu i što radi ispravno. Jer u ostvarenju tih ispravnih politika za njih nema mjesta. U liberalnoj ekonomiji nema sinekura za pun grad ljudi gdje industrija nikad nije bila naročito razvijena, a sad se zemlja još posve deindustrijalizirala. Beč se smanjio kad je Austro-Ugarska propala, a Beograd se povećao kad se raspala Jugoslavija. Nisu ljudi krivi, u provinciji nisu mogli živjeti i u ekonomiji 21. stoljeća doista se namještenja mogu naći jedino u dinamičnim središtima, a ne na selu i u industrijskim gradićima s po jednom velikom, propalom tvornicom… Uostalom, ti proleteri trnzicije i nisu problem, oni su, zapravo, Vučićevi glasači, jer im se sviđa njegov samouvjeren nastup kapitalističkog agitatora, budući da demonstrira poduzetnost kakvu i sami moraju iskazati da bi opstali na velegradskom pločniku. Ne, problem je ”inteligencija”, ”srednja klasa” koja je deklasirana otkako samo birokracija pruža masovnu zaposlenost, dok su svi ostali poslovi u privatnom sektoru do te mjere podložni promjenama da svi znaju kako se neće umiroviti u firmama u kojima su namješteni, ako nisu njihove vlastite… Za tu birokraciju i srednju klasu, nema puno prostora, a inteligencija je izgubila mesijansku ulogu na globalizirnom tržištu - nitko više ne treba umstvenike opće prakse (dovoljni smo i mi novinari plaćeni po retku). Suvišni su duhovni vođe i geniji s nacionalnim poslanjem. Više ti vrijedi jedan tridesetogodišnjak iz McKinseya, nego drveni srpski filozof koji je napisao trideset tomova proznog čemera.
Kakva je politička težina nepopularnosti koju generira volja da se balkanski stasis prevlada smislenom akcijom? Na dugi rok poprilična, ali opet, srećom, kao i sve ostalo podliježe općim zakonima fizike i unutarnje ekonomije održivog stanja organizma, pa i rezultati kad se postignu nešto znače, a nedjelovanje ti se naposlijetku osveti, koliko god inače bilo popularno jer pruža sigurnost linije manjeg otpora… Tri godine popularnog nedjelovanja, dovelo je sadašnju hrvatsku vladu u kolaps pa će na izborima vjerojtno pretrpjeti historijski poraz i omogućiti nacionalistima da ponove sve njihove greške, ili riskiraju poteze u skladu sa zahtjevima liberalne ekonomije. U Sloveniji, svoju su liberalku, premijerku Bratušek, udavili čim je zakmečala, ali sad su i sami u nevolji, iako vlada uživa popularni konsenzus… Premijer spava na nogama, poduzeća se gase jedna za drugim, a on ih nije spramn prodati ni kad na burzi padnu na trećinu ili četvrtinu vrijednosti, kao Merkator, Laško ili Telekom – pa će ih i usprkos tome naposlijetku morati prodati! Na kraju, i oni će sotvorit će se svijetu, Zapadu, stranom kapitalu. Neće to ići lako, ali bit će na to prinuđeni i ovi nepopravljivi alpski titoisti, a morat će i Srbija, čak i Hrvatska. Na mjere koje su priomijenile Slovačka i Poljska. Blažene zemlje koje ne daju genije osim u oblasti umjetničkog stvaralaštva.
Evo, to sam htio reći - u beogradskom "Nedeljniku" napisali su sarkastično da svakoga mjeseca napišem po jednu pohvalu Vučićevoj vladi, pa sam pogledao na desktop i ustanovio da nisam ispunio normu. K tome svakog tjedna napadnem Milanovićevu vladu, a nastojim barem dvaput mjesečno irnonizirati ambigvitetnu slovensku politiku. Tu frekvenciju ne možeš rastumačiti u nacionalnom ključu - ja sam Dalmatinac podjednako skeptičan prema svim ultramontanskim pojavama i idejama, a jedino što prihvaćam jest čista liberalna misao, u ekonomiji, dok sam od politike i kulture u tim skučenim sredinama manje-više digao ruke.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.