Kolumne

Život je lijep

Dinko Osmančević
Dinko Osmančević

"Crvena su dugmad pritisnuta, mračne sile sudbinu nam kroje, najebasmo, dušo, ovog puta, nema više ni moje ni tvoje." (Riblja čorba)

Za razliku od Trampa, Putin barem izgleda normalno, napisala je ovih dana na svom zidu jedna moja fejsbuk prijateljica. Slaba nam je to utjeha, jer kako kaže stara kineska poslovica: "Nije važno kakve je boje mačka, važno je da lovi miševe." Mediji bruje da je svijet na ivici svjetskog sukoba, već se prebrojava ko će s kim u ekipu i protiv koga. I jedni i drugi imaju oružje kojim mogu višestruko uništiti život na našoj planeti. Nama bi bilo previše i jedanput.

Povod za posljednju eskalaciju jeste navodni napad sirijske vojske bojnim otrovima na jedno od posljednjih uporišta opozicionih snaga u gradu Duma, u blizini Damaska. Sjedinjene Države i Velika Britanija tvrde da je sasvim jasno da je napad izvršio Asadov režim i otvoreno prijete ratom protiv monstruozne vlasti. Sa druge strane, Rusija tvrdi da ne postoje nikakvi dokazi da je vlast koristila hemijsko oružje, čak se osporava da je uopšte došlo do napada. Smatraju sve režijom da bi se isprovocirala intervencija u trenutku kada je opozicija pred slomom. Razmijenjene su najteže riječi između SAD i Rusije još od vrhunaca krize, tokom šezdesetih godina prošlog vijeka, u vrijeme Hladnog rata. (Jedan moj fejsbuk prijatelj tačno je primijetio da mreže isključuju svakoga ko širi netoleranciju i mržnju, ko vrši prijetnje ili poziva na nasilje, ali da to nije slučaj sa svjetskim državnicima koji bahato zloupotrebljavaju društvene mreže.) Gomilaju se dodatne snage u region, nikad više oružja na malom prostoru. Interesantno, ali baš interesantno, da i SAD i njeni saveznici i Rusija i njeni saveznici, sve što čine, rade zarad opstanka Sirije i prestanka patnji sirijskog naroda. A Sirije sve manje i iz dana u dan sirijskom narodu sve gore i gore.

Jedini istinski glas razuma koji sam čuo sigurno je onaj koji je došao iz Turske od njenog premijera Jildirima. Turska poručuje da se hitno odbaci huligansko, ulično ponašanje koje sigurno ne priliči ni Americi, ni Rusiji, te da se najprije tačno utvrdi šta se desilo u vezi s hemijskim napadom u Istočnoj Guti. Čini se da je takvih glasova premalo, da su suviše tihi i da kasne. Gdje su vjerski lideri, svjetski humanisti, filozofi, istaknute ličnosti? Imamo li sada ljude kao što su nekad bili Martin Luter King, Aleksandar Solženjicin ili Džon Lenon, može li se danas desiti neki novi Vudstok?

I najzad, gdje smo mi u cijeloj ovoj ujdurmi? Nijedan svjetski rat nije mogao početi ili se voditi bez nas. Ali, kod nas kao da je trenutno zatišje, kao da čekamo rezultate eventualnog sraza ili ove teške igre živaca u Siriji. Ako tamo pobijede "naši", onda smo i mi ovdje carevi.

A, priroda se probudila, započela novi životni ciklus. Behar širi prekrasne mirise. Toplo je i prijatno ovo veče 12. aprila. Šetam banjalučkim ulicama. Bašte kafića su popunjene, žamor i smijeh. Život je lijep, čini se.

Eh, da, sretoh i Vidovitu Zorku, ove večeri, uoči petka trinaestog. Znamo se. Bila je na "službenom putovanju" zbog nekih prevara i pronevjera. Zabrinut za budućnost, sa nekom zebnjom u srcu, a vjerujući da je u njoj ostalo još makar malo od njene vidovitosti, pitam je, da li će biti rata, da neće zavladati glad? Kaže mi da za hranu ne brinemo, nicaće pečurke na sve strane, kao poslije kiše.

(Autor je satiričar)

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije