Nakon posjete Sakibu Ramiću i malom Milenku, dvjema napaćenim dušama koje je život čarobnom igrom sudbine spojio, zapitao sam se šta reći poslije onoga što sam u tih nekoliko sati provedenih s njima doživio.
Kojim se riječima izraziti o sistemu i institucijama, državi i društvu, o njegovim roditeljima i svima onima koji su od jednog trinaestogodišnjeg dječaka olako okrenuli glavu, kao da je bezvrijedan predmet.
Milenko Gajić je dječak kojeg su napustili roditelji, koji poslije razvoda u svojim novim životima očigledno nisu imali mjesta za njega, on je, valjda, pripadao njihovoj prošlosti i, shodno tome, svakog balasta koji bi ih podsjećao i vukao nazad se trebalo riješiti.
Tako je u zimskim hladnim noćima, dok su njegovi roditelji i komšije spavali snom pravednika, a ostala djeca išla u školu i najveću brigu imala kada dobiju neku jedinicu, jedan dječak spas je nalazio na sve moguće načine, pa je nekada zanoćio u stubištu zgrade, a kada je nailazio na zatvorena vrata ili kada bi ga neko potjerao, i malo slame i kućica za pse su bili dobri. Jedne noći je našao mjesto za počinak u Sakibovoj šupi i od tada su nerazdvojni, druguju, kako kažu, svaki dan, paze jedan drugog i vole se.
Sakib je, inače, težak bolesnik, koji preživljava od 160 KM pomoći i dnevnog obroka iz "Merhameta", što navodi na zaključak da smo izgleda toliko izgubili ljudskost da sve dok i sami ne dođemo u tešku situaciju nemamo osjećaj empatije, da nas tuđe rane ne bole, a tuđe brige ne more. Pitam se šta je sa institucijama koje su morale znati da je jedno dijete samo i napušteno?! Ništa nisu preduzele! Zašto? Jesu li imale neka preča posla?! Njih samo mogu pitati da li ih je sramota kada podižu dobre plate koje su im obezbijedili građani, oni o kojima treba da brinu, i da li mogu mirno spavati dok se negdje neko dijete samo snalazi za toplu postelju?!
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.