Odgledala sam danski dokumentarni film "Det gode liv/Good Life", hvaljen od filmskih kritičara, o majci i kćerki čije su živote na visokoj nozi smijenili neplaćeni računi, strah da neće moći platiti stanarinu za sljedeći mjesec i imati šta jesti, a nekad su ručale u najskupljim pariskim restoranima.
Njima je u kriznom vremenu ostalo samo sjećanje na nekada dobar i bogat život. Dok žali za prošlim vremenima, kćerka u pedesetim godinama pokušava pronaći posao, ali iako govori pet jezika, ponuda za nju nema.
Kod velikog broja bh. građana se sličan dokumentarni film dešava svakodnevno u životu, bore se sa siromaštvom ili štednjom na najosnovnijem, samo je razlika što mnogi ovdje ne pamte neki bogatiji život.
A dok su redovi u biroima za zapošljavanje dugi, sve postaje luksuz. Meso i voće na jelovniku nisu tako česti, a unos vitamina se svodi na table C vitamina iz apoteke jer košta jednu marku, za razliku od kilograma limuna, koji je čak šest maraka za kilogram.
Prije neki dan sam kupila kilogram ovog citrusnog voća i odnijela ga jednoj bolesnici u posjetu, a u trgovini me bilo sramota kao da kupujem kavijar jer sam bila jedini kupac pored ove tezge, dok su je drugi zaobilazili u širokom luku. Ne zato što ne vole voće s vitaminom C, već zato što mu je cijena gorka. Egzotična je i cijena kivija, koja je osam maraka za kilogram, kajsije su četiri i po marke i tako redom.
Neko bi možda rekao - pa jedite domaće, ali ono svog voća i povrća što smo imali stradalo je u poplavama ili ga nevrijeme uništava svaki dan. Kako smo zapali u ovoj državi u to stanje da digitron moramo s cekerom nositi na pijacu da bismo zbrojili cijene koliko će nas koštati ručak, kao u pomenutom dokumentarnom filmu u kome dvije žene imaju manje od 20 evra za preživjeti dvije sedmice, pa toaletni papir kupuju "na teku"?
Nadati se da će se u našem dokumentracu ipak pojaviti bolje sutra, kojeg u filmu "Good life" nema.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.