U sistemu fašističkog koncentracionog logora Jasenovac živote su izgubile nebrojene desetine hiljada nevinih civila, žena, djece i staraca.
Ustaški "junaci" razbijali su ljudske glave maljevima, srca bušili kamama, a djeci nokte čupali kliještima. I klali. Čim god su stigli.
Pred žrtvama tog užasnog pogroma možemo samo pognuti glavu i s punim pijetetom zaćutati. Patnje koje su prošli ne možemo ni pokušati razumjeti. Ne možemo razumjeti ni ponor ljudske duše ni mrak u glavama onih koji su takva strašna zlodjela počinili. Zašto se takvo zlo dešava? Zbog čega na ovom Balkanu, svako malo, nevini ljudi iznova proživljavaju pogrome?
Odgovor na ovo pitanje težak je kao i zemlja koja prekriva žrtve. On ni ne može da stane u ovako kratak tekst. Ponudiću samo jedan od mogućih odgovora, za koji vjerujem da nudi barem djelić objašnjenja.
Mi žrtve ne gledamo kao žrtve, nego im brojimo krvna zrnca. Jasenovačke žrtve bitne su nam samo zato što su srpske. Za srebreničke ne marimo jer nisu "naši". I obrnuto. Politizacijama srpskih, hrvatskih i bošnjačkih stratišta mi žrtve lišavamo oreola nevinosti i uvlačimo ih u blato političkog razračunavanja. Što je više "naših" glava završilo u jamama, to su nam jači politički argumenti za satanizovanje drugih. Razumijemo li mi, uopšte, da time bacamo klicu za sljedeći rat, sljedeći pogrom i nove patnje? Ratove i pogrome koje će proživljavati naša djeca. Hoće li se oni naći na strani dželata ili žrtve? To će odlučiti samo kontekst. Jer na Balkanu dželati su oni s najdužom toljagom u datom trenutku, dok su žrtve oni kojima je sudbina presudila da se s krvnicima suoče goloruki. Bez da se ičim mogu braniti.
Zato iz Donje Gradine treba poslati jednu poruku: opraštanje. I pokazati iskreni pijetet prema žrtvi, kao žrtvi. Bez nacije, bez opredjeljenja. Samo kao prema nezaštićenom ljudskom biću. Vjerovali ili ne, svačija žrtva jednako moli za milost u smrtnom strahu. A svakom dželatu oči su baš jednako zakrvavljene.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.