Nije novost da je narkomanija već dugo vremena prisutan problem među mladima u Bosni i Hercegovini, ali je alarmantno da su droge, lake i teške, u sve većim količinama prisutne čak i u školskim klupama.
Potvrđuje to i nedavni slučaj u jednoj srednjoj školi u Velikoj Kladuši, gdje je policija provela raciju zbog sumnje da učenici diluju i konzumiraju marihuanu. Istina, droga nije pronađena, ali jeste digitalna vaga za njeno precizno mjerenje i drugi dokazi koji zaista ukazuju na crni scenario. Prema podacima Ministarstva unutrašnjih poslova USK, porast broja evidentiranih krivičnih djela u vezi sa proizvodnjom i trgovinom narkotičkih sredstava evidentan je iz godine u godinu.
Ono što zabrinjava jeste starosna struktura počinilaca takvih djela, jer je među njima sve više mladih, pa i maloljetnika. Relevantna istraživanja pokazala su da se starosna granica uživalaca psihoaktivnih supstanci u našoj zemlji sve više spušta, pa su evidentirani čak i učenici osnovnih škola koji su priznali da su konzumirali neku od droga. Zbog ovog zla, materijalno i duhovno propadaju brojni pojedinci, ali i čitave porodice, a negativne posljedice po društvo su višestruke.
Narkomanija je u najvećem broju slučajeva put bez povratka i malo je onih koji su zaista uspjeli da se u cijelosti izliječe i rehabilituju. Iako su motivi zbog kojih neko odlučuje da krene putem beznađa često individualni i tiču se pojedinačne ličnosti, društvo mora više pažnje i energije uložiti kako bi se spriječilo regrutovanje novih narkomana. Na tom polju je potrebna istinska sinhronizacija i sinergija svih struktura. Prvi zadatak na tom putu jeste učiniti drogu nedostupnom, a škole bi trebalo da uoče psihički labilne adolescente i da se pobrinu da s njima rade psihološka savjetovališta i psihijatrijske institucije.
Nastavnici treba da identifikuju učenike pod rizikom i da im na vrijeme ponude pomoć i podršku u liječenju. Zatim, potrebno je poboljšati opšti standard u društvu i socijalnu sigurnost, eliminisati osjećaj beznađa i rezignacije kod mladih kroz stvaranje realnih društvenih perspektiva za njihov normalan život.
Sve su to zadaci za državne, socijalne, obrazovne, kulturne i zdravstvene institucije. U svemu, porodica je možda i najvažnija, jer majke i očevi treba da razvijaju bliskost u porodičnim odnosima, povjerenje i osjećaj samopoštovanja i odgovornosti kod svoje djece. Međutim, koliko smo danas zaista sposobni da kao društvo ispunimo sve te zadatke i zaštitimo našu djecu? Nažalost, u BiH danas ne postoji nacionalna startegija za borbu protiv ovog zla i o njemu se više šuti nego govori.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.