Uopšte ne sumnjajući da je grant za poplavljena područja od 7,1 milion maraka najviše što se u ovom trenutku moglo iscijediti iz mršavog državnog budžeta, ipak čovjeku ostaje nekakav bljutav osjećaj da su se administrativni debelokošci i ovaj put dobro izvukli.
Ali, da ne bude zabune, upiranje prstom u te ljenčine na državnim jaslama neće riješiti nijedan naš problem. Crni koruptivni trag koji vodi u bunar u koji su potonule milijarde postratne obnove suviše je dubok da bismo se svi skupa mogli praviti budale kako o tome ništa ne znamo. I kako je krao neko drugi. I kako bismo mi to pošteno.
Zato ja imam nekoliko pitanja: Kada ćemo se prestati zavaravati kroz ulizivačke priče međunarodnih predstavnika o divnom i jadnom narodu kome kožu guli kasta pohlepnih političara? Je l' stvarno ima neko da misli da bi se nešto suštinski promijenilo da su uloge obrnute, pa da na vlasti nije gospodin X nego gospodin Y?
Zato je priča o 7,1 milion maraka toliko besmislena. Ona je postala samo refleks u koji upadamo svi skupa kada kritikujemo lošu vlast i njenu nebrigu za običan narod. Ona je puki alibi za naš kolektivni kukavičluk i nespremnost da se suštinski i temeljno mijenjamo.
Da se mi razumijemo, ovaj narod je pošten narod. I to nije fraza. Ali moramo da shvatimo da živimo u blatu. Nemoguće je ući u to blato i na drugoj strani izaći čist. Pogotovo je nemoguće išta riješiti tako što ćemo stajati na obali kaljuže i prstom upirati na bljuzgavce koji iz nje izlaze.
Nije naš problem ekonomski. Niti mala zaposlenost i velika korupcija. Naš problem je strah. Strah da stanemo pred ogledalo bez šminke i vidimo se onakvi kakvi stvarno jesmo. Kako se čovjek drugačije može promijeniti?
Moramo isušiti baru, ali šta ćemo s krokodilima na njenom dnu? Jesmo li spremni suočiti se s našim demonima?
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.