Kad građani čuju političare da ne žele da siđu s vlasti jer time "brane državu" od svojih političkih suparnika (?!) i da službeno putuju po inostranstvu plaćajući troškove iz svog džepa da bi "građani živjeli bolje", trebalo bi da im bude prvi znak da u državi u kojoj žive nešto debelo ne štima.
U kojoj normalnoj državi bi inače bilo moguće ovo što sada radi SDA - da odbiju da ispoštuju novu parlamentarnu većinu time što kažu "da je njima mandat dao narod" i time da ako oni odu, "ko će braniti državu"? To govori ne samo da je država u kojoj živimo otišla u Honduras, nego i da je sve ovo postalo mračni lavirint bez izlaza, noćna mora iz koje se nikako ne možemo probuditi. U tom svjetlu, ili možda bolje rečeno u tom mraku, bh. političke stvarnosti, vijest da je zamjenik ministra na svoju ruku otputovao u drugu zemlju, koja je pod međunarodnim sankcijama, tamo dogovarao bilateralnu saradnju, da za to niko zvanično nije znao, a putovanje i boravak platio navodno iz vlastitog džepa jer mu je ministar odbio potpisati putni nalog, zvuči više kao sasvim normalna epizoda paranormalne bh. stvarnosti nego neuspjeli geg iz neke političke TV sapunice. Koji čak nije nešto ni smiješan. Ni najmanje ne sporim Fuadu Kasumoviću, zamjeniku ministra finansija i trezora BiH, niti kompetentnost niti iskrenu želju da građani žive bolje, ali objašnjenje da je u Iran otišao bez saglasnosti institucije kojoj služi samo zato da bi građanima BiH otvorio nova radna mjesta, a sve to sam platio valjda iz čistog altruizma, možda je ipak malo previše da se tek tako povjeruje. A možda i to, u mraku gore navedenih činjenica, izgleda sasvim normalno, a mi nismo zemlja koja je izgubljena i u vremenu i u prostoru. Ipak, za svaki slučaj, da napomenem: Godina je 2012, a država se zove BiH. Sve ostalo je Honduras.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.