Nezavisni stav

I porodične slike na rasprodaji

Vesna Iliktarević
Vesna Iliktarević

Prije nekoliko dana vratila se moja mama sa pijace i u kesama sa povrćem donijela je staru i prašnjavu korpicu sa školjkama i morskom zvijezdom. Ispričala je da mnogo ljudi pored pijace već prodaje svoje stvari iz kuća kako bi zaradili koju marku, odnosno kupili bar osnovne namirnice.

Tako je i nju jedna bakica molila da kupi za marku taj lični dašak uspomena s mora koji je dobila nekad davno od drage osobe. Mama joj je dala marku, ali nije htjela da uzme školjke, jer čemu tuđe uspomene i nepotrebne stvari, međutim bakica je preklinjala da ih ponese, pa taman i baci, jer, kaže, njoj sada samo treba da preživi dan. A sutra? E, sutra je već mnogima, nezaposlenima, siromašnima, bolesnima i starima, onim na marginama u ovoj državi, već daleka budućnost. Kako smo zapali u to apsurdno stanje da prodajemo i uspomene kako bismo preživjeli ili da kupujemo za koju marku tuđa sjećanja, a kako bismo nekome trenutno egzistencijalno pomogli? Možemo prstom da pokazujemo u vlast i nadležne na svim nivoima, vlast može da odgovara da čini sve što može u okviru budžetskih kasa, centri za socijalni rad da mašu listama korisnika, i tako ukrug. Pitanje je volje, a odgovorni smo svi koji smo dio društvenog sistema. Jer gdje ima volje, ima i načina. U ona nesretna ratna vremena, pa i ona turbulentna postratna, oni koji su se naglo obogatili na sumnjive načine etiketirani su da kupuju portrete od porodica intelektualaca i uglednih, a koji su zbog tankih novčanika morali da ih prodaju. Tako su tuđi portreti predaka završavali u novim i blještavim vilama. Danas, kad neki u svijetu imaju milione dolara ili neke druge valute da ponude za sliku poznatog umjetnika, mi, u zemlji sa pola miliona nezaposlenih, penzionera sa preniskim primanjima, fabrikama sa katancima na vratima, imamo po ulicama fotografije, od Titovih do onih iz porodičnih albuma, koje se rasprodaju za nekoliko maraka.

Izdvojeno
Najčitanije