I dok u svijetu sve vrvi od priče o izbjeglicama i raseljenim licima, dok se bavimo izbjeglicama iz Sirije, zaboravljamo da BiH ima najmanje pravo da bilo šta kaže.
Iz Sirije bježe u druge zemlje, a u BiH su raseljena lica izbjeglice u vlastitoj državi. Ni nakon više od dvije decenije nije riješen status naših izbjeglih i raseljenih lica.
Tih ratnih i krvavih godina, prognani su bježali sa svih strana na sve strane, često samo sa zavežljajima najosnovnijih potrepština, vukući za ruke maloljetnu djecu koja nisu bila svjesna zašto i kud idu. Cilj je bio preživjeti i doći na sigurnu teritoriju. Strah i očaj su jedino što ih je pratilo dok su ostavljali svoj život, kuće i snove iza sebe.
Smješteni po kolektivnim centrima, nagurani u sportske sale, u školske dvorane, u tuđe kuće, čekali su šta će biti s njima. U jednoj takvoj školskoj sali prohodao je sin moje komšinice.
Kada su formirana kolektivna naselja u cijeloj BiH, uglavnom su napravljena, što se sad dobro primijeti, za privremeni smještaj, ne za trajni život. Skromni apartmani, kako ih tendenciozno lokalne vlasti zovu, jednostavne građevinske konstrukcije i ograničenih uslova, očito su bili predviđeni za raseljena lica u prolazu. Međutim, rat se odavno završio, a te kuće i dalje su pune. Problemi raseljenih lica nisu riješeni. Neki od njih su dobili donacije pa ponovo izgradili kuće na prijeratnim ognjištima ili na mjestima gdje su ostali živjeti poslije ratnog vihora. Neki se jednostavno ne žele vratiti u rodna i pusta sela gdje više života nema, gdje ih više niko ne čeka i gdje nema budućnosti ni za njih, a pogotovo za njihovu djecu.
Neki nisu dobili ništa. Ni donacije, ni krov nad glavom, ni izbor. Već treće generacije rađaju se u kolektivnim naseljima. U memli, oronulim zidovima i pod trošnim krovovima. U nekim naseljima se kuće daju i socijalnim slučajevima, delinkventima, osobama sklonim kriminalu i prostituciji. I raseljena lica moraju živjeti s njima i pored njih. Ni policiji ni javnosti nisu nepoznati svakodnevni skandali u tim naseljima. Ali šta će, drugog krova nad glavom nemaju. Svake godine slušaju priču o zatvaranju kolektivnih naselja, koja je zvanično prolongirana još za tri godine. Znaju da će se morati seliti iz kuća. Ponovo. Samo ne znaju gdje i kome.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.