Građani koji su zbog poplava ostali bez krova nad glavom i ne znaju kako će dočekati hladne zimske dane nisu jedini koje je zadesila ovakva nevolja.
Sa kantama u koje se cijedi voda sa oronulih zidova zgrada, čiju je gradnju započelo preduzeće Rudnici željezničke rude Ljubija, kod Prijedora, još davne 1946. godine, zimu dočekuje 41 porodica izbjeglih i raseljenih lica.
Kao da im nije bilo dosta nemilih ratnih događaja zbog kojih su devedesetih godina morali napustiti svoja ognjišta, ovi ljudi sa zebnjom očekuju svaku sljedeću zimu jer su zgrade u kojima su smješteni samo još više devastirane u odnosu na lani, a samo oni znaju kako su u takvim uslovima pregurali prošlu studen.
Da sit gladnom ne vjeruje, svjedoči i podatak da se nadležnost za sanaciju ovih tridesetak zgrada prebacuje sa jednih na druge, a sve se to na kraju obija o glavu opet očajnim stanarima koji bar iole normalan život nikako da dočekaju.
Iako su o ovoj problematici upoznati i rudnik i Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica, stanari, mahom stariji ljudi, vode bitku sa vlagom i vodom nadajući se da će se neko ipak sjetiti da im koliko-toliko olakša život.
Dok se tako nadležnost prebacuje sa jednih na druge, ogorčene izbjeglice nemaju novac ni za osnovne životne potrebe, a kamoli za sanaciju svega što je dotrajalo.
Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica zasad nema nadležnost niti obavezu da održava ovakve zgrada, sve dok ne bude okončan sudski postupak koji je u toku, a nakon kojeg će biti poznato ko će biti vlasnik tih zgrada.
Tek nakon toga znaće se i u čijoj je nadležnosti održavanje ovih stanova, a sudeći po tome koliko je pravosuđe efikasno u brzom rješavanju postupaka, ove zgrade prije bi mogle dobiti "titulu" zaštićenih građevina jer bi do tada mogle da navrše 100 godina, ukoliko se u potpunosti ne sruše.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.