Nezavisni stav

Kad pravda emigrira u Strazbur

Ljiljana Španić
Ljiljana Španić

Često negodujem što živimo u demokratiji, što svako ima neko svoje pravo, da kaže, da misli, da uradi, jer smatram da se pravo zaslužuje. Pravo je nagrada za ispunjavanje dužnosti, obaveza, za postignute rezultate i doprinose. Pravo se zaslužuje. Zavređuje.

Čudno me ljudi gledaju zbog toga. Groze se mog takozvanog podržavanja totalitarizma, diktature, oligarhije. Ne podržavam ja nikoga i ništa, ne navijam ni za ove, a ni za one. Samo smatram da je za propast svih onih moralnih vrijednosti, koje stanu pod krov patrijarhalne porodice koja je bila normalna pojava na našim prostorima, a ne raritet, kao danas, kriva isključivo demokratija.

Postali smo društvo iskrivljenog sistema vrijednosti, negativnih moralnih načela, društvo bluda i razvrata, društvo u kome snaga caruje, a um klade valja. Društvo u kome centar pažnje dobijaju negativne pojave koje se šire brzinom najgore epidemije. I tako zaraženi, zatrovani, osakaćeni (u inteligentnom i emocionalnom smislu) vičemo: "Živjela demokratija!". Vrline kao što su poštenje, saosjećajnost, humanost, briga za druge, želja da se pomogne drugom, razumijevanje, empatija u njenom iskonskom značenju, su postale samo isprazne riječi, koje olako izgovaraju svačija usta. Usta govore, mozak (ili srce) van funkcije.

Autističnom djetetu, nakon šest ili sedam minuta plakanja dok je čekao red da se s roditeljima ukrca u avion, je zabranjen let... S obrazloženjem da je agresivan, da uznemirava druge putnike i narušava bezbjednost putovanja. Sva saopštena obrazloženja ovog slučaja u javnosti se svode na prepričavanje i prepisivanje izjave oca ovog dječaka, u kojoj najavljuje tužbu i istjerivanje pravde, sa čuvenom rečenicom: "Do Strazbura!". Javnog saopštenja (ili obrazloženja) ministra, predsjednika nema, stavljanja u zaštitu ovog djeteta, koje je građanin Republike Srbije i po Ustavu ima zagarantovana prava, nema. Ili griješim? Možda to nije u njihovoj nadležnosti? Možda je to sitna muka tamo nekog građanina za koju Vlada, ministri i predsjednik nemaju vremena. Niko od zaposlenih na aerodromu nije dobio otkaz, nije suspendovan, nije pokrenut disciplinski postupak. Previsoko letimo, da bismo se bavili ovim nižim, prizemljenim pitanjima. To li je u pitanju? Ili?

Pokušavam smiriti svoju utrobu (koja se prevrće od saznanja za ovaj zločin prema ljudskom dostojanstvu), nadajući se kakvom protestu, izlasku na ulice, negodovanju javnosti. Tješim se mišlju - pa neka polovina onih ljudi koja je 2. aprila (Svjetski dan autizma) izrazila svoju svjesnost (pogotovo na društvenim mrežama) za ovu bolest izađe na ulice, pruži podršku, ulije nadu roditeljima ovog dječaka da nisu sami, i država će morati reagovati. Ma neka trećina onih koji su slikali različite čarape tog dana glasno kaže: "Ovakvo ponašanje nije u redu!", možda se sve ovo neće završiti slijeganjem prašine nakon nekoliko dana, kao i većina velikih problema u našem društvu. Zataškamo, zakopamo, gurnemo prašinu pod skup tepih i kuća je čista. Ali, ništa! Svako u svojim čarapama i svojim cipelama gazi svojim putem, ne osvrćući se, zatvarajući i oči i uši, hoda naprijed, jer to se desilo tamo nekome.

A pravda, pravda će se tražiti u Strazburu. Tom nekom Strazburu, u kojem, pretpostavljam, žive časne sudije, dobra i pravedna porota, koja nadoknađuje sve boli duše, zacjeljuje sve emocionalne rane, krpi sve rezove na ljudskosti, ili i tu griješim? Ko li će iz tog Strazbura objasniti tom dječaku zašto ga teta na aerodromu nije pustila da ide na more? To li je ta demokratija?

Viva la revolución!

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Izdvojeno
Najčitanije