U hercegovačkim preduzećima se, ako se isključi energetski sektor, osim keksa, eurokrema i nešto malo alata ne proizvodi ništa drugo.
Nekadašnji privredni giganti, čiji su se radnici ponosili svojim preduzećima, ali i svojim džepovima, više liče na oronule spomenike apstraktnih oblika, koji su se postavljali u vrijeme soc-realizma, nego li na preduzeća u kojima je nekada cvjetao posao. Jahali su po tim spomenicima, po onoj narodnoj, i Kurte i Murte, zavlačile se ruke i u džepove preduzeća, ali i u one radničke, "spomenici" rada i pregalaštva sve više se pretvarali u ruine, a neki novopečeni biznismeni koji za sebe vole da kažu "da nisu mnogo išli po školama kako bi ostali prirodno inteligentni", postali privrednici koji su ih se dočepali zahvaljujući toj prirodnoj inteligenciji.
Oni su uredno čekali da se, malo-pomalo, uz pomoć svojih "krtica" unutar firme, ona sama uruši, odugovlačilo se sa pokretanjima stečaja kako bi dugovi bili što veći, a onaj "prirodno inteligentni" platio manje, tako da je na kraju vuk bio sit, a ovce u radničkim odijelima, iako omršale i dobro istanjene - ipak su kako-tako ostajale na broju. Oni rijetki entuzijasti koji bi se pozivali na radnička prava uglavnom bi bili ućutkani ili šarenim lažama ili jednostavno nisu ni znali u kakvim je firma dubiozama dok njen dug ne bi narastao deset puta više nego što firma vrijedi, kakav je slučaj sa trebinjskim "Novoteksom", koji danas niko ne želi.
One koji su, pak, bili poželjni, pretvorili smo u stambene komplekse, tako da se dolazi do zaključka da će se u Hercegovini samo stanovati, jesti keks i eurokrem, ili hljeb iz Industrijske pekare koja je rijedak i svijetao primjer uspješne privatizacije, ali se niko nije zapitao gdje će ostali zaraditi pare za hljeb i kolače?!
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.