Iza nas je Praznik rada, koji su jedni proslavili, a drugima do slavlja nije ni bilo, niti su imali čime da ga sebi upriliče.
Ovaj 1. maj, čini mi se, protekao je u toliko sumornoj atmosferi, da se ne sjećam da je nekada bilo gore.
Istina, dan ranije su se u trgovinama ispred kasa formirale ogromne gužve, ali to nikako nije pokazatelj da se dobro živi.
Dali su sebi ljudi nekoliko dana oduška, a već prekjuče su se vratili u stvarnost i shvatili koliko su zapravo siromašni. Govorimo o većini.
Tu većinu čini oko 550.000 nezaposlenih u BiH. Teškom mukom žive i penzioneri. Ništa bolje nije ni prosječnom radniku, jer je prezadužen i plata mu se istopi nekoliko dana nakon što je isplaćena.
Štaviše, ima i onih koji su zaposleni, a kojim na tekuće račune ni fening nije legao gotovo tri godine, a kako preživljavaju - to samo oni i njihove porodice znaju.
Da li je moguće da smo na ivici propasti, kada je ova država istovremeno i riznica intelektualaca i prirodnih bogatstava? Kako smo dopustili da dođemo na ivicu ambisa, kada nismo ništa lošiji od bilo koga u Evropi?
Praznik rada smo proslavili ili, bolje reći, obilježili, tek da bismo bar na nekoliko sati pobjegli od surove stvarnosti. Najveća blagodat tog dana ogledala se u činjenici da su neki imali produženi vikend.
Dok ogromna većina žali što se rodila u BiH, imate i one kojima je svaki dan 1. maj. Malo rade, a puno imaju.
Srednja klasa je ovdje davno izumrla i postoje oni koji se muče i oni koji šire svoju imperiju dok žive na račun tuđe muke.
Plašim se da nam ni sljedećeg 1. maja neće biti bolje. Ali ni 2017. godine i tako redom. Bojim se da će biti i gore.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.