Dječak je mrtav. Njegova mekana stopala danas su mogla trčati nekim dvorištem, u zagrljaj majci koja bi ga toplim rukama, kao stoljetna lipa, zaklonila od svih strahova i boli.
Sad nekad će ih pokopati jedno do drugog, tamo negdje u vrelu beogradsku zemlju. Hladnim rukama i nožem ih je ubio otac i suprug.
Kako ga dovoljno nisu zaboljele oči dijela vlastitog sebe koje je ugasio? Kako ga dovoljno nije osvijestila misao da ubija majku svog djeteta? Može li ljubavi da bude toliko da ne znaš šta ćeš s njom, da ne staje ni u kakav prostor, da i vlastito srce za nju bude zatvor, pa da se okrene protiv sebe, postane zlo i posije zlo? Hoću li ikad uspjeti da shvatim košmare koji dovedu do nekontralisanih misli tokom kontrolisanog susreta...
Kamenom i nožem su dva muškarca ubila majke svojih sinova. Suze za prvom nisu ni stigle da se osuše. Hladnokrvno su ubili one žene koje su tu, na mjestu svog posljednjeg daha, pošle za onim najvrednijim, što se ne mjeri i ne cijeni ni novcem, ni nekim svojim kutkom, ni dobrim poslom, ni ratom kredita ni zlatnom karticom.
Bile su to zbog djece, da ih zagrle. Da im pokušaju olakšati doživotnu etiketu djece rastavljenih roditelja, djece iz razorenih porodica. Da im budu sigurna luka i topla šolja mlijeka pred san.
Kamenom je Milan Lovrić, pred očima trojice maloljetnih sinova, zatukao njihovu majku. To je djeci posljednje sjećanje na ženu koja im je podarila život. Marko Nikolić je zadavio četvorogodišnjeg sina pa ga mrtvog bacio u naručje majci, koju je potom izbo nožem. Tijelo njenog mrtvog dječaka je posljednje što je ta žena vidjela. Milan i Marko su kažnjavani zbog nasilja u porodici, tužna slika za koju je čuo ili je zna ili proživljava svako od nas. Nasilnici su ipak mogli da viđaju djecu. U kontrolisanim uslovima.
Zatajili su svi. Od same čovječnosti, preko okoline, preko sistema vrijednosti, načina na koji smo navikli da razmišljamo, da trpimo, da se nadamo i vjerujemo, do sistema. Već zamorna priča kako je ponešto od ovoga moglo biti spriječeno.
Znam samo da su me ova dva zločina dotukla kao čovjeka, kao majku i kao nekoga ko bi da izbjegne kontrolisane uslove. Kamen i nož nisu za naše žene i majke, nisu za bilo koga. Naša djeca zaslužuju mnogo više.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.