Engleski aristokrata lord Piter Karington i portugalski diplomata Žoze Kutiljero u martu 1992. inicirali su prvi mirovni plan za BiH, s osnovnom zadaćom da spriječi rat koji je uveliko prijetio. Povijest, međutim, pamti da ova inicijativa, uopće prva s takvom namjenom, nije mogla da zaustavi ratna razaranja, masovne ratne zločine i egzodus miliona ljudi.
Engleska diplomatija, kroz reprezentante Sajrusa Vensa i Dejvida Ovena, uz malu pomoć norveškog laburiste Torvalda Stolternberga, kasnije je odigrala ključnu međunarodnu ulogu i u drugim sličnim pokušajima kreiranja mirnodopskih mapa u BiH po nacionalnim i teritorijalnim šavovima.
Odveć je poznato kako su svi ti planovi završili, kao što bi zavšio i bilo koji drugi da sredinom 1995. Amerika nije uvidjela da je vrag odnio šalu. Njihov snažni vojno-politički angažman u decembru 1995. rezultirao je Dejtonskim mirovnim sporazumom, na čijim temeljima bh. društvo i danas živi.
Kako to neko nedavno primijeti, naredne godine navršiće se tačno 20 mukotrpnih godina od potpisivanja Dejtona. Istih onih 20 godina koliko je razorenom Japanu i još razorenijoj Njemačkoj trebalo da nakon II svjetskog rata izgrade svoja društva do statusa svjetskih ekonomskih sila.
Svako poređenje s BiH u ovom slučaju je namjerno i uporedo izaziva podsmijeh, frustraciju, tugu, duboko razočaranje... Naše društvo u tom periodu ne da nije izgradilo bilo kakvu validnu ekonomiju, nego je još zarobljeno u vlastitom blatu nacionalnih spletki i ideoloških igara bez granica.
Shvatila je to u međuvremenu i Evropa, koja ni po koju cijenu u srcu Unije ne želi trusno područje, izvor svih mogućih nestabilnosti.
Tako je, nakon godina pasivnog odnosa prema dubokoj krizi u BiH, sada ponovo aktivirana pojačana međunarodna diplomatija, koju će u ime EU provoditi Britanija i Njemačka. Možda i simbolično, ali na ovaj način mogao bi da bude zatvoren krug čitave jedne ere strahovanja, patnje i velike nade.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.