Vjera u Boga i odlasci na crkvenu liturgiju bi trebalo da budu isključivo proizvod vlastite volje, želje i potrebe, pa me prenerazilo saznanje da pojedini vjeroučitelji ocjene iz vjeronauke formiraju na osnovu toga da li učenici dolaze na liturgiju ili ne.
Koliko me znanje služi, osnovna premisa vjere je da se propovijeda, a ne da se nameće nekom protiv njegove slobodne volje.
Sve to ostavlja prostora za razmišljanje da li je svrha vjere da na dolazak na liturgiju primorate nezainteresovano dijete, koje će preko volje da prisustvuje bogosluženju razmišljajući pri tom o nesastavljenim lego kockama, koje ga čekaju kada dođe kući.
Iako vjeroučitelji ovakvim postupcima krše zakon i pravilnik o ocjenjivanju, to je sasvim minorna stvar u odnosu na kršenje moralnih normi koje najviše proklamuju.
Dijete peticu može svakako da zasluži svojim znanjem i ponašanjem na času vjeronauke, a ne da mu uslov za najbolju ocjenu budu plusevi zbog prisustva na liturgiji.
Teza "natjerati nekog da vjeruje" čak suludo i zvuči, a koliko tek suludo izgleda, to ne smijem ni da zamislim.
Koja je svrha prisustva liturgiji mnoštva ljudi koji u toku bogosluženja na sav glas pričaju o slavljima kojima su prisustvovali, kamatama na oročenu štednju, lijepom vremenu i vožnji po punoj liniji?
Nakon što dijete spozna osnove religije, samo će osjetiti ili ne privrženost crkvi i liturgiji, a kažnjavanje ga sigurno neće motivisati na iskreno vjerovanje i na slušanje bogosluženja.
Da nametanje nije način motivacije pokazali su brojni primjeri, a u ovom slučaju može se samo nametnuti pitanje - da li je moralnije da u crkvu ide isključivo neko ko to istinski želi i osjeća potrebu ili je moralnije primorati nekog nezainteresovanog da prisustvuje bogosluženju?
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.